Hamzalija Kulanić iz Vukovija Gornjih, tačnije iz Masla kopanjem bunara bavi se skoro dvije decenije. Kao gotovo i sve ljude koji su počeli da se bave privatnim biznisom, navelo ga je malo plaćen posao koji se jedva i nalazio. Nakon završetka rat, koji je ostavio, nesagledive posljedice, lokalno stanovništvo moralo se snalaziti kako je znalo i umjelo. Tako je i Hamzalija Kulanić, kaže  našao se u situaciji kada nije znao kud i kako dalje. Ovaj posao nametnuo mu se sam po sebi. Na početku je počeo raditi sa drugim ljudima, a tek kasnije okupio je svoju ekipu.Hamzalija ističe da pored ovog posla morate se baviti dodatnim zanimanjima kako bi ste obezbijedili egzistenciju za svoju porodicu. Kao i u svakom poslu, pa tako i u kopanju bunara potrebno je vrijeme da biste ga savladali i postali uspješni.

“Prvi put kad sam otišao na jedan dogovoreni posao, to je bilo nedaleko od Tuzle na jednom brdu. Imao sam saradnika u poslu mog dragog prijatelja, rahmetli Salku Subašića. On je bio vješt, odvažan.  Ja sam bio samo saradnik njegov. Međutim, nije se pojavio to jutro, tog dana. Njegova ekipa je bila spremna za odrađivanje i završavanje zadataka koji su dogovoreni. Meni je rekao da ja to odradim. Bilo mi je prvi put da sam to radim. Uzeo sam rašlje, s obzirom da se rašljama odradi lokacija gdje treba bušiti. Preznojavao sam se do te mjere da je košulja na meni bila mokra a da ja ništa nisam uradio. Posmatrao me je jedan čovjek i vidio da ja to ne znam raditi, da samo hodam. Rašlje se kreću, ali ja nemam hrabrosti da momcima kažem evo tu je, treba ovdje bušiti. Ispostavilo se da je taj čovjek vrsni rašljar kako mi to kažemo. Pokazao mi je kako se radi, pokazao gdje se voda nalazi, na kojoj dubini te rekao da mogu da se bavim tim poslom. “- kaže danas uspješni bunardžija Hamzalija Kulanić

Kopanje bunara  Kulanićeva ekipa radi predežno na dubini od 25 m mada, ističe da su u Loznici i Valjevu kopali i do 50 m a prema informacijam ljudi kod koji su kopali bunar, posao je uspješno realizovan.

Kao bunardžija Hamzalija Kulanić prošao je cijelu Bosnu i Hercegovinu. Bunare je kopao u raznim gradovima. Upoznao je mnogo ljudi koji žive u različitim životnim situacijama.

“Pozvao me je čovjek da mu saniramo bunar. Onaj stari, kameni bunar. Pristup tom bunaru bio je loš i težak, pa sam ja predložio da uradimo novi bunar. Malo su stari bunari rizični jer su bila ratna dešavanja pa se u njih svašta bacalo. Malo je veća doza rizika zbog tih neekspoldiranih ubojitih sredstava. Prihvatio je čovjek, bio je invalid. U jednom trenutku mi je prišao i rekao a šta majstore ako ja ne budem imao sve pare da platim? Ma rekao sam nije problem, bit će kad god bude. Čovjek je Srbin, ali to nema nikakve veze. Važno je da smo ljudi, a vjeroispovjest nije bitna u poslu. Svima se radi čestito i pošteno. Dok smo sjedili nazvala me jedna žena, prijateljica iz Švajcarske. Tako dok smo pričali ja njoj objasnim situaciju u kojoj ovaj čovjek živi i ona me zamoli da ga pitam da ona plati. Ja sam njemu rekao, on je pristao i zaplakao nije vjerovao da ima takvih ljudi. Da ima ljudi koji žele pomoći drugima”- priča nam Hamzalija

U ovom poslu kaže naš sagovornik najvažnije je biti iskren. Važno je da smo mi iskreni prema domaćinu i da je domaćin iskren prema nama i tada je uspjeh zagarantovan.

Sa Hamzalijom Kulanićem osim o njegovom poslu razgovarali smo o momkovanju u njegovo vrijeme, o Ramazanima i zajedničkim iftarima. Prilog o tome moći ćete pogledati u Ramazanskom programu NOEN Televizije.