Otvranjem vrata male zanatske radnje u Živinicama, zavirila sam u novi svijet. Svijet satova. Na prvi pogled izgleda da su na polici samo stari satovi koji kaskaju pokušavajući stići vrijeme, međutim kada mi iskusni sajdžija Aid Hasanagić reče kada pogleda crveni sat sjeti se kako je navijao sat da bi gledao Prosinečkog i ostale reprezentativce. Sjeti se kako je srcem navijao. Kada pogleda drugi sat on nosi neku svoju priču. Tako i ja pogledah crveni sat na drvenoj polici i sjeti se da je isti takav budio mamu na sehur, pa probudio i mene a ja sa ponosom gledala kako priprema lepine. I tako shvatih da sat nije samo stroj za pokazivanje vremena, sat je uspomena na neko vrijeme na neke ljude. I upravo zbog toga sajdžija, časovničar ili modernije urar Hasanagić sa ljubavlju provodi vrijeme u svom carstvu satova vraćajući u život ne satove nego uspomene.

„Ja sam četvrta generacija sajdžija. U grad Živinice došao je majstor Mustafa Kamberović. On je prvi, znači, koji je otvorio radnju. Moj otac je kod njega upisao zanat. I nadam se da sa mnom neće nestati ovaj zanat. Kćerka, najmlađa,  već dosta zna oko popravljanja satova a i unučad već zanima“ kaže Aid Hasanagić.

Sajdžija Hasanagić prisjetio se svojih početaka. Kaže da je kao i svaki dječak uživao rasklapajući stvari. Zanimalo ga kako šta funkcioniše. Otac ga je puštao da gleda kako on radi. Nekoliko dana mu je davao samo da posmatra rasklopljen sat.

„Zanat se uči tako kad gledate kako majstor radi. Jednog dana kad je otac otišao na ručak ja sam uzeo jedan njegov sat sa strane da vidim mogu li ja to. Sve sam ja uradio kako i on. Rasklopio, očistio, podmazao pa sklopio. Sat radi. Ja pun sebe čekam da on dođe. Kad je došao pokažem mu, kad on govori ko ti je dozvolio da uradiš. Poslije toga smo postali majstor i učenik, sin i otac i drugari i sve što ide s tim.”

Kroz priču sa sajdžijom došli smo do zaključka sa početka teksta a to je da svaki sat nosi svoju priču. Naš sagovornik kaže da je popravljao satove iz masovnih grobnica. Donosili su mu ih Srebreničani koji su od svojih najmilijih imali samo to. Nakon što su ubijeni, u grobnici su pronađeni satovi. Mnogo je emotivno, kaže, kada vam sestra donese zahrđali sat svog ubijenog brata i čeka da vidi hoću li ga popraviti. Kada „prokuca“ kao da sam u život vratio i njenog brata.

„Bila je i jedna situacija kada mi je čovjek došao da popravi razbjeno staklo na satu. Ja mu kažem da će ga skuplje koštati zamjena nego da kupi novi sat u pojedinim radnjama. A on kaže popravljaj, nije bitno koliko košta. Kćerka mi ga je od svog džeparca u Sarajevu na ekskurziji kupila. I kako da ja dođem kući bez sata“-dodaje Hasanagić

Priču o jedinom sajdžiji iz Živinica pogledajte večeras na programu NEON Televizije. Emisija Sasvim (ne)obične priče počinje u 19:00 sati.