Kažu Bosna je ubijena u toku rata! Pa ko je to ubi? Ja nisam, ti nisi, on nije… Pa ko je onda? Ko?

Samo se pitam zašto nam nije sjećanje ubio…

Zašto bar nije ubio sjećanje onima kojima je uzeo najmilije, zapravo nema onoga u Bosni kome nije ubijeno ono najmilije…

Čujem kako majka plače iz njenih suza naviru i meni osjećanja pitaš se zašto i meni naviru osjećanja kao bujna rijeka… Pa živo sam biće bolan, kako da ne osjećam..

Plače moja mama, moja porodica moja Bosna plače, a Bogami na 11 juli već dvadeset godina plače i nebo nad Bosnom.

Na taj 11 juli 1995 godine je ubijeno 8372 čovjeka teško je zamisliti taj broj, još teže prebrojat, a da ne kažeš ubiti… Ali to je samo jedan dio Bosne ne zaboravi da je u cijeloj Bosni bio masakr tih godina.

Nemoj zaboraviti da neko nije ni upoznao svoje najmilije neko svoga babu, neko svoju mamu a ja djeda i amidze. Svaki dan pitam se zašto? Zašto? Kako spavaš posle toga… A onda iz daljine osjetim da je to bilo iz pohlepe i mrznje, ali nije se niko nahranio tudjim komadom zemlje, a ni ostao sretan onaj ko je ubio brata Muslimana, jer ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet.

Mi mozemo oprostit ali ne i zaboraviti!! Opet ćeš se pitat zašto? Kada ćemo svi mi otići sa ovoga Dunjaluka. Pa bolan kako ćeš zaboraviti masakr u Srebrenici, Podrinju, Bosni!!

Kako ćeš to zaboraviti da dijete ljubi nišan svoga babe koji se borio za tvoju, moju ma našu domovinu. Mi možemo oprostit, ali ne i zaboraviti!