Benjamin Idriz, imam rođen u bivšoj Jugoslaviji, tumači Kur'an kao uputstvo za angažman u korist demokracije i ljudskih prava. Po njemu islam ne samo da se u Evropu može lako integrisati, već je odavno dio nje.

Benjamin Idriz je propovjednik vješt na riječima. U svojoj knjizi “Hvaljen Bog, gospodine imame” (Grüß Gott, Herr Imam) on na 220 stranica ne samo da potvrđuje koliko dobro zna pripovijedati i argumentovati. Nakon lektire jedanaest poglavlja te knjige čitaocu se koža naježi jednako kao nakon inspirisane propovjedi nekog kršćanskog svećenika na nedjeljnoj misi. To je samo jedan od brojnih dokaza za tačnost autorove tvrdnje istaknute u podnaslovu knjige: Islam ne samo da se može integrisati u Njemačku i Evropu – on je već odavno tu.

Sâm Benjamin Idriz je u višestrukom smislu Evropljanin. Rođen je 1972. godine u Skoplju, živi već godinama kao imam u Penzbergu u Bavarskoj. Ovaj gradić sa 16.000 stanovnika nastao je u 19. vijeku u okolici jednog rudnika, ljudi su ovdje dolazili iz različitih krajeva. O tome svjedoče i različite crkve i bogomolje: tu su katolici i protestanti, tu su Jehovini svjedoci, adventisti, novoapostolski kršćani – i muslimani.

1966. rudnik je zatvoren, ali opštini ne samo da je uspjelo pronaći novi posao za 13.000 nekadašnjih rudara, već je i čitavo mjesto dobilo novi izgled: nekadašnje sive zgrade dobile su nove, moderne šarene fasade, izgrađeni su parkovi, igrališta za djecu…Danas ovaj uzoran gradić ima 5.000 stanovnika više nego u trenutku zatvaranja rudnika.

Prvi muslimani došli su početkom 60ih kao gastarbajteri iz tadašnje Jugoslavije i Turske, i odavno su postali “pravi Penzbergljani”. A na modernu džamiju koja je tu izgrađena nisu ponosni samo vjernici.

Imam Idriz se dobro uklapa u Penzberg. On vrlo uspješno povezuje tradiciju i modernost. Potiče iz porodice sa 150-godišnjom tradicijom imama, već sa jedanaest godina dobio je titulu hafiza – onog koji Kur'an zna napamet. Teologiju je studirao u Siriji, Francuskoj i Libanonu, svoj diplomski rad je pisao o emancipaciji žene u islamu. Odlučio se za život u Njemačkoj, tečno govori njemački, turski, albanski, arapski, makedonski i bosanski.

Iskustvo koje je stekao u nekadašnjoj Jugoslaviji je za njega bilo odlučujuće – kako u dobrom, tako i u lošem. U svojoj knjizi on sa pravom skreće pažnju na činjenicu da islam nije nikakva nova religija u Evropi. U Bugarskoj, Albaniji, Makedoniji te prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu postoji taj “euro-islam” – i to već više od 600 godina.

To sa jedne strane znači da je i moguće i potrebno “oživjeti modele mirnog suživota koji su vijekovima bili praktikovani u Andaluziji i na Balkanu”, kako bi se ne stvorila, već “u nama Evropljanima iznova probudila ta mogućnost zajedništva”. S druge strane jugoslavenska tragedija nas uči kuda vodi politika diskriminacije i izopćavanja manjina – “u rat, razaranje i patnju za sve”.

U svojoj knjizi Idriz na mnogo mjesta navodi činjenice koje unose novu perspektivu u aktuelnu njemačku raspravu o islamu koja se često odlikuje upravo nevjerovatnom površnošću i neznanjem. On objašnjava zbog čega se islam u Bosni i Hercegovini morao dalje razvijati nakon što su se Osmanlije povukle i koji su muslimanski mislioci koje reformske ideje uveli u raspravu.

Svi ti navodi Idriza vode do njegove centralne teze: glavna zadaća islama je očuvanje mira! A najbolje sredstavo za to su demokracija i zaštita ljudskih prava. Idriz se zalaže za moderno tumačenje uloge žene u islamu i naglašava da se muslimani trebaju anganžovati za zaštitu ljudskih prava, pravne države i mira u društvu. To je islamska tradicija koja se razvila u Bosni i Hercegovini i to je “evropski islam“ koji se toliko traži. U toj potrazi ljudi iz nekadašnje Jugoslavije mogu pomoći.

Najkasnije na ovom mjestu postaje jasno – Idriz želi puno toga postići. Taj svoj stav on prenosi i dalje, vjernicima: oni trebaju ne samo moliti kako Kur'an nalaže, već se trebaju anganžovati i oko integracije, pravednosti u društvu, demokracije i poštivanja načela pravne države i ljudskih prava. Oni osim toga trebaju biti otvoreni prema dostignućima nauke i sa poštovanjem se odnositi naspram drugih religija i vjernika.

Idriz se zalaže za islam koji zna u kakvom su odnosu država i religija, “ko je gazda, a ‘ko je gost”, kako on to kaže. Taj islam je sa jedne strane jednako tako spojiv sa demokracijom kao na primjer Katolička ili Protestantska crkva ili Centralni savjet židova u Njemačkoj. Istovremeno je on jednako kao i druge religijske zajednice spreman i sposoban aktivno se anganžovati i sporiti kada je u pitanju zaštita demokracije i ljudskih prava. Jer to su, tvrdi Idriz, sastavni dijelovi vrijednosnog sistema islama.

Pritom islam, za koji se zalaže imam iz Penzberga, nije neka razvodnjena verzija te religije prilagođena Zapadu. U nekim centralnim temama poput pitanja o braku, porodice i razlika među spolovima Idriz zastupa stavove koji se uobičajeno nazivaju konzervativnima. On na primjer vrlo jasno brani pravo žene da se oblači u skladu sa pravilima Kur'ana – pri čemu burku ili feredžu raskrinkava kao predislamske i neislamske pojave.

Ali na nekim drugim poljima je Idriz upravo revolucionaran. Imam iz Penzberga želi etničku rascjepkanost muslimana u Njemačkoj – koji se sada okupljaju svaki u svojoj “nacionalnoj” džamiji u kojoj se govori jezik samo te jedne zajednice – prevladati zajedničkim propovjedima na zajedničkom jeziku, njemačkom. Time bi se pospješila, kako integracija među samim muslimanima u zemlji, tako i njihova zajednička integracija u njemačko društvo.

Osim toga se Idriz zalaže i ne samo za jačanje uloge žene u islamskim zajednicama. Želi redovnu univerzitetsku izobrazbu za islamske teologe na njemačkom jeziku koja je otvorena, kako za muškarce, tako i za žene. A za te buduće ženske imame islamske zajednice bi trebale u budućnosti moći birati žene i za svoje predsjednike.

Knjiga “Hvaljen Bog, gospodine imame” navodi na razmišljanje. Ta knjiga je esej, manifest. Istovremeno je to vrlo uspješno napisan prozni tekst. Ona se može preporučiti i kao uvod u muslimasku religiju i kao inspiracija za argumentovano suprotstavljanje islamofobiji.

Ljudi iz nekadašnje Jugoslavije će u njoj naći malo toga što već nisu znali – tamo je nekada bilo normalno i uobičajeno da se za Bajram posjeti komšija. Ali za mnoge Nijemce će to biti sasvim novo otkriće. To bi mogla biti dodatna motivacija da se sa ljudima sa područja nekadašnje Jugoslavije podijeli ne samo negativno iskustvo raspada zajedničke zemlje, već i pozitivno iskustvo suživota u jednoj multireligijskoj zemlji.

U potrazi za realno egzistirajućim evropskim islamom bi ljudi iz nekadašnje Jugoslavije mogli biti od velike pomoći.

I u slučaju kada se netko – kao ateist – sa imamom Idrizom ne slaže u svim tačkama i tezama, uvjereni smo da se tu radi o osobi koja bi mogla postati jedan od vodećih njemačkih i evropskih muslimanskih teologa, mislilaca i aktivista savremenog doba. Mi se nadamo da će njegova inteligentna, anganžovana i dobro napisana knjiga pronaći put do mnogih čitalaca, i time uspješno djelovati kao protuotrov protiv islamofobije u Njemačkoj.

(deutsche welle) /(24sata.info)