Jednog dana sultan Belha, Ibrahim bin Edhem sjedio je na prijestolju okružen svitom i stražarima… Odjednom se pojavi jedan čovjek i odlučnim koracima pridje do njega. Svoje oči upre u sultanove. Ibrahimovo srce zadrhta poput ptića :
-O, stranče, šta želiš?
Strančeve nurli usne se rastegoše ion reče:
-Putnik sam, došao sam ovdje da prenoćim!
Sultan Belha ga oštro pogleda i reče:
-O, ovječe! Ovo je moj dvorac, a ne han!… Potraži sebi neku drugu kapiju!
Čovjek nije ličio na nekog ko je odmah odustajao. Rekao je:
-Ko je bio ovdje prije tebe?
Sultan je odgovorio:
-Moj otac!
-A prije njega, a prije njega?
-Moji djedovi!
-Baš čudno!
-Šta ti je čudno, o, stranče?
-Ibrahime, ako mjesto u oje neko dolazi a drugi odlazi nije han, onda šta je?
Ibrahim bin Edhem zadrhta poput drveta kojeg sjekira udari, pa ostade nepomičan.
Stranac, kao što dodje, isto tako prodje kroz divan i izgubi se sa vidika.
U srcu sultana Belha pade jedna čudnovata vatra. Odmah je skočio sa prijestolja i, preletjevši preko sofa I divana, preko stepenica i ukrasnih bazena, kao voda poteče za onim čovjekom. Išao je razmišljajući:
-Ko li je ovaj čudni čovjek?
Najzad ga je mogao uhvatiti u jednom udaljenom ćošku grada gdje mu reče:
-Reci mi, u ime Allaha, ko si ti. Dušu si mi čudnom vatrom zapalio!… Imaš li neku želju od mene?
Čovjek čudnog ponašanja svoje svijetle oči okrenu ka Ibrahimu i reče:
-Ja sam Hidr, Ibrahime!
Ibrahima u potpunosti obuze vatra. Duša mu je treperila. Zamolio je:
-Daj mi dozvolu na nekoliko sati, da odem do svog dvorca. Doći ću, sačekaj me ovdje!
-Ne, Ibrahime, ne! Edžel je mnogo bliži od vremena koje ti je potrebno!… Nije vrijeme gafleta i stajanja, vrijeme je budjenja!
Sultan Belha se odjednom probudi i krenu Allahovim putem…