Petak ( 27. 03. 2020.god)

Ne idem na džumu; niko ne ide. Idem u market po hljeb i šta mi za oko zapadne. Vozim bicikl i od šala sam sebi namotao krabulju na lice, imam i kapu sličnu kapi iz animiranog filma Štrumfovi. U marketu samo osoblje, raspoređeni kao na tajnom zadatku, gledaju u vrata kroz koja prolazim. Idem prema hljebu, poslovođa me prepozna po nečemu. Kažem mu: nisam to ja i ovo je pljačka. Siguran sam da su se osmjehnuli, ali to ne mogu dokazati. Naumpada me jedna bizarna priča iz jednog sarajevskog marketa koji je u istom mjesecu tri puta pljačkan i svaki put je ista kasirka bila na kasi i od hajvanpljačkaša svaki put dobila udarac drškom pištolja po glavi. Sada svi izgledamo jadno kao pljačkaši, a radnici u marketu možda i preplašeni pričama o virusima i činjenicom da smo svi pod maskama trpe i moju navodnu duhovitost. Kad je bal nek je maskenbal. Jednom kad sve ovo bude juče, mikrobiologiju sa virusologijom ćemo znati kao etehijat.

Subota ( 28.03. 2020. god.)

Crklo mi stop svjetlo na škodi i to ono na krovu, koje se hem najbolje vidi hem ga ja zamijeniti ne znam. Iz radnje izlazi majstor Asim (poznadoh ga po čehri) na licu mu maska i u hodu navlači lateks rukavice. Ko hirurg je. Pita me u čemu je problem. Obilazimo oko vozila kao borci u ringu. Shvatih da on umjesto da traži kvar bježi od mene pa se ustuknuh i zapalih cigaru. Sad cigareta bolje opušta one koji ne puše. Od prvog dima mi se zakašlja, suzdržim se kratko i onda nadoknadim. Gleda me zabrinutiji za mene nego za škodu.

– Kovid 19. ? – izgovara.

Od maske na njegovom licu ne mogu odvagnuti koliko je duhovit, a koliko zabrinut.

– Kolumbo 1492. – odgovaram.

– Crkle diode… traži đe polovno ovo ti je preko stoje.

Idem kući i mislim – može i bez stop svjetla kad god me milicija zbog toga opomene kazat ću: Vidi Boga ti pa crklo. Pa kad to?

Nedjelja (29.03.2020.god.)

U Bingu mi nedadoše dalje od vrata, moja žena prođe, ima maramu i od dva pera, mudro, napravila masku. Primjetih da i na rukama ima rukavice i to ne svakakve, kožne. Ja hodam oko kola na pustom parkingu i tutunjam. Otkrivam da mi brava na prtljažniku ne radi i stvari redamo po zadnjem sjedištu. Baksuz. Prisjetih se da ja nikada nisam ključem zaključavao i otključavao auto, uvijek daljinskim. Brava na vratima još radi, a u onu na gepeku ne može ni šrafciger. Natrpao sam masti u obije, ako druga ne proradi neka makar ovoj koja radi bude lakše.

Ja se zadeverao u garaži, supruga me zove i kaže: – Mama ne vidi nikako!

– Ni sa cvikama?- pitam.

– Ni sa njima. Šta misliš šta je? Mjerila sam joj pritisak, niži je nego obično.

– Moždani – odgovorih.

Nije prvi, biće da je peti ako brojimo bolničke procedure. Jedan od takvih joj je prije nekoliko godina zamračio pola vidnog polja na desnom oku. Zovemo Hitnu, brzo dođoše i odvezoše je na Gradinu. Kontam, mi za sedam dana dva puta jurišamo na bolnice, prošli put sa dedom, sad sa nenom. Sve smo završili u trijažnom šatoru na parkingu i onda u ambulantu, pregled, snimanje i nazad kući. Nena ne vidi, ko ne vidi, možda je to i dobro, eto vidim ja i šta vidim…? Bog joj je u nevolji dao neku olakšicu, ne vidi i bez tuđe pomoći ne može ni koraka, a tako se slatko smije kao iz onih vremena kada sam je upoznao i kada je imala godina kao što ih sada ima moja žena.

Smijeh nas održava. Jednom kad sve ovo prođe, ostat će smijeh. Prošlost je ili žalosna ili smiješna, nikada ravnodušna.

Ponedeljak (30. 03. 2020.god.)

Halim je u prodavnicu išao mojim biciklom. Kad god on pojaše moj bicikl, meni je popravljati ga. Dugo sam odgonetao u čemu je problem. U početku sam mislio da namjerno vozi po džombama, onda da je bicikl lošeg kvaliteta i na kraju zaključio da je, recimo Bruce Lee, i prosječan Kinez dva puta lakši od mog sina. Kvaka je u kilogramima. Pogonski točak se naheverio i cvili i kad ga naprazno pokrenem. Nakon dva sahata rada popravio sam i njega i nokat srednjeg prsta, prst malo boli, ali se točak vrti kao nov.

Utorak (31. o3. 2020.god.)

Otkako sam se počeo brijati prestao sam da volim snijeg. Moja ljubav nema ništa zajedničko ni sa jednim ni sa drugim nego sa činjenicom da je prva asocijacija nakon što ugledam snijeg slika moje siromašne zalihe ogreva. Planiram još jedan pokušaj popravljanja brave prtljažnika na škodi. Nokte ću pokušati da poštedim. Kad sam se prije neku godinu naljutio na auto koje sam imao prije ove mazge i kad mi je je badžo (majstor u autoservisu ) javio da joj nije ništa i da je sav kvar u tome da joj je puklo neko crijevo; debelo, tanko, slijepo, nemam pojma koje, rekao sam mu da mi je ne vraća. Kada se jednog dana pojavio na mojoj avliji sa presretnim novim vlasnikom vektre, otišli smo da je prepišemo na njega.

Veli on meni: Pedantan si, čitao sam papire, nov set kvačila, zamajac, nova pumpa, diskovi, pakne, nov akumulator… Boga ti što je prodaješ?

– U njoj je đavo – odgovorio sam, badžo se nasmija da ublaži šok kod novog kupca – čim je navrnem dalje od kuće ona se obatali, eto zato mislim da je u njoj đavo.

Sad sve češće mislim da sam prodao samo vektru, đavo je zasjeo u škodu, trenutno je u gepeku, ali do motora je samo dva metra.

Srijeda (01. 04. 2020.god.)

Hladno kao u januaru, od ljutina proleti poneka pahulja kao razljućena osa. Išao sam u biblioteku i zamijenio knjige. Uzeo sam tri knjige i imat ću šta čitati sljedećih deset dana. Nedaleko od moje kuće na putu izgorje komšijin auto. Nosili smo vodu i uzaludno pljuskali po njemu sa učinkom kao da pljunemo. U jacijsko vrijeme pustio sam psa prošetao do šume i nazad.

Četvrtak (02. 04. 2020.god.)

Još u krevetu sam pokušavao da rastumačim poruke čudnog sna i odustao jer u njemu ništa nije logično i smisleno. Nebo je vedro, skoro bez oblačka i ta se vedrina, dok pravim kahvu, prenese na mene. Pomislih, lijepo sunce i naumpade mi da sam tu sintagmu vidio kao ime firme na nekoj kineskoj radnji.

Vozio sam suprugu da u čaršiji obavi neke poslove, vidim na parkingu pred BKC-om direktorov auto, nazovem ga i bezobrazno se prijavim za kahvu. Tek kad smo se rastali osjetio sam koliko je taj kratki razgovor promijenio neke procese u meni. Socijalnu distancu mogu i prihvatiti iako me štrecne kad vidim kako se neko od mene odmakne kao da sam okužen, ali ovaj bal pod maskama ne bih, fali mi osmijeh koliko i ljudski razgovor.

Petak (03. 04. 2020. god.)

 I opet neću na džumu. Kao u onom bećarcu: Neću kući neću ni na pos’o… Sad razumijem kad bi otac petkom sve ostavljao na majci i na nama nejakima, ispred kuće pojahao nahranjenog i istimarenog konja i zamicao za Zelenac. Od te davne slike najjači mi je miris konja i konjske horme ostao negdje u nervnom zapećku. Sad znam da je džuma vidjeti se sa dragim ljudima i porazgovarati, otovariti dio svojih problema, dilema i nedoumica i priprtiti isto toliko tuđih. U zatvorima od kuća i avlija, u osjećaju sputanosti ima samo jedna stvar gora i teža od njih i zove se umrijeti zatočen u njima.

Subota ( 04. 04. 2020. god.)

Depresivan dan. Čudna mi čuda što je takav. Sa ljudima komuniciram telefonom, čak i preko kratkih poruka, glasom da i ne spominjem, mogu se osjetiti promjene na njima. Ni sam nisam izuzetak. Strah. Ovu kugu ćemo preživjeti, ali će sigurno ostaviti traga na našem mentalnom zdravlju. Počeo sam se plašiti i ugašenog televizora. Dan mi izvukoše dva telefonska poziva, oba od ljudi koji su čitali moj roman i žele da komentarišemo, inače bih ga u dnevniku preskočio.

Nedelja (05. 04. 2020. god)

Sanjao sam babu rahmetli; kao dovezoše ga iz bolnice, stojimo na putu na nekom raskršću na brdu i čekamo da moj sin doveze moje auto. Pogledam mu u noge, bos, ni čarapa. Snijeg je. a na mojim nogama njegove papuče koje je nosio po kući do svog preseljenja. Izuvam ih. Pijem kahvu i mislim, pokvario sam bicikl, ustvari od dva sklepao jedan, nokat i bravu na autu i odlučujem se da vječito odgađani nevoljni posao čišćenja kanala na javnom putu iznad moje kuće. Lopata kvalitetna, dobih je na poklon iz Austrije od mog badže Saje uz pošalicu: čim je slomim. da mu javim da mi spremi drugu. I slomih štilo. Ne znam da li se garancija odnosi i štilo. Čitam na portalima, u Engleskoj pale repetitore 5G mreže i to me podsjeti na mračni srednji vijek kada su crkveni inkvizitori nakon mučenja spaljivali naučnike i njihova djela. Aferim. Valjda su uvjereni da je virus u računarima i virus od kojeg mi imamo sve one simptome pa čak i umremo isti klinac. Pa onda čipovanje. I to je daleko od stvarnosti, uvijek je u civilizaciji bilo dovoljno pametnih da prepoznaju opasnost od zloupotrebe. Opusti se, govorim sebi, u ovo nekoliko samotnih dana obatalio si sve što ti je dopalo ruku. Svijet ulazi u novu fazu evolucije i sa njenog praga da se, evo, vidjeti da “Um caruje, snaga klade valja.” i da se iz klasičnog ratovanja prelazi na naučni, biloški.

O autoru:

Fajko Kadrić živi u Kalesiji, a rođen je u Vlasenici (Skugrići) 1965 godine. Penzinisani je starješina Oružanih snaga BiH. Višestruko nagrađivan za najbolju kratku priču. Do sada objavio dvije knjige pripovjedaka: Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin i dva romana: Protokol posrnulih i Udovičke zemlje. Objavljivan u više zajedničkih zbornika priča priređivača konkursa.