Četvrtak, 26. mart 2020. 

Nemam vremena za dosadu u vrijeme izolacije. Radim od kuće, svaki dan od devet do pet poslijepodne. Ne stignem ni ‘okrenut krug’ oko zgrade kad završim, jer je već u šest policijski sat. Radim u pidžami negdje do pola 12, onda napravim pauzu za ručak, pa obučem trenerku, nekad samo donji dio. 

Raditi na news portalu u vrijeme pandemije težak je posao – jako puno informacija, isto tako i dezinformacija, sve treba odvagati, ocijeniti… Puno je tekstova za pročitati, redigovati, beskonačno puno pismenih kontakata sa kolegama i saradnicima… Jagodice me bole, oči suze. Naočale bih najradije zalijepila za uši da više ne klize. Mozak mi vrije od informacija s raznih strana – Italija, Španija, BiH, Srbija, Hrvatska, virus, zemljotres, otkazi, epidemiolozi, sociolozi, psiholozi…

Kad bih mogla pogledat tjeme u ogledalu, mislim da bih vidjela modrice. Možda negdje i neku rupicu, dole pri vratu, iz koje cure rečenice tužne, tumorne, duge, preduge, kao one mađarske… Pokušavam odmorit glavu, pa na Youtubeu tražim nešto lagano. Nalijećem na crtić Hajdi. Prosljeđujem ga bratični koja ima dvoje male djece. I dok kačim attachment, pomišljam – a šta fali da ga i sama pogledam.  Usne mi se razvlače u osmijeh, uživam u bojama, slobodi djevojčice koja trčkara livadama i ljubavi koju daruje, kojom iscjeljuje.

Poslije razmišljam, onako sama za sebe  – hej,  šta ja ovo radim? Pa, ja sam u godinama za koje bi me naš narod i neki mediji ne samo strpali u starice, nego bi pitali i kako me nije stid što sam još uvijek živa. I tu se sjetim one Savete što su joj nekad u novinama postavljali pitanja, a ona im odgovarala, pa je i ja ovako, sa poprilične vremenske distance upitah: „Draga Saveta, upravo sam odgledala crtić Hajdi, jesam li normalna?“ 

Petak, 27. mart 2020.

Meni je ovo skoro isto kao kad sam imala rak, samo što ne primam citostatike, rekla sam suprugu, dok sam na laptopu pregledala vijesti o pandemiji koronavirusa. Pogledao me pogledom koji traži odgovor, objašnjenje.

– Isto moram da se hranim, uzimam puno voća i povrća; isto moram da alkaliziram organizam – ili da pijem vodu sa visokom PH vrijednošću ili da je sama pravim, a za što sam imala dva aparata, jedan veliki, kućni, koji se prikači na česmu, i drugi, prenosivi, veličine parfema, koji se prikači na kompjuter ili na mobitel i koji mi i danas stoji u radnom stolu u redakciji. Isto moram  po kući sve da dezinficiram kako ne bih zaradila koju bakteriju ili virus a koji bi mi mogli skršiti imunološki sistem, isto moram da nosim masku, kao što sam je nosila kad god bih izašla u malo veću gužvu. Isto sam bila izolirana od svijeta i to ravno deset mjeseci… 

Iako zna o čemu govorim, nije mu se svidjelo poređenje. Ljudi ne vole da ih bilo šta asocira na ‘ono najgore’ , na ono ‘ne dao Bog nikom’, kako kod nas zovu karcinom. Pa sam, da bar malo ublažim dojam koji sam ostavila, odgovorila: ‘Dobro, ovo je malo lakše, nisam ćelava i ne moram nositi periku’.

Subota, 28. mart 2020.

Lijek protiv korona virusa još nije pronađen, ali oni sa  jakim imunitetom mogu ga izbjeći ili lakše se boriti s njim, u slučaju da ipak obole; sve to slušam na TV-u.  Stara sam ja kajla u tome, odgovaram televizoru i pravim jutarnji smoothie, stavljajući u blender voće, pa chia sjemenke (kažu najveći izvor omega masnih kiselina), čurekotovo sjeme ili crni kim (kažu da je Muhammed a.s. kazao kako on liječi sve osim smrti), komadiće celera (vlakna, skupina B vitamina, kalij, folna kiselina…) i vrhove pšenice koju sam posadila u saksije (hlorofil pumpa kisik u organizam).  Nakon ove vitaminske bombe, odlučujem dan provesti u prirodi. 

Do prije godinu išla sam na Igman, planinu koja, prema nekim podacima, ima najveću koncentraciju ozona po kubnom milimetru u Evropi. Sada Igman nije opcija. Ipak je previše ljudi krenulo gore, pa će biti teško držati distancu. Okrenuli smo u suprotnom pravcu, prema Semizovcu, tamo u bajkovitom prikrajku, pored bistrog i brzog potočića, imamo porodičnu vikendicu. To mjesto svi zovemo Potok. Ostavili smo auto skoro uz samu glavnu cestu i krenuli pješke u Potok, sve idući uz potok koji je klobučao i brbljao kao nikad do tad, a uz čije su obale visibabe promolile bijele glavice. Nikad do ovog dana i ove šetnje nisam tako čula prirodu. Bumbari su zujali, potok klobučao, vjeverice i krtice šuškale, ljubičice i jagorčevina šaputale, ptice cvrkutale… Sjela sam na drvenu klupu pred kućom i pomislila kako je morala da se desi ovako strašna stvar pa da svijet malo zašuti i priroda dobije priliku pusti svoj glas. Samo sam mislila, nisam nijednom riječju htjela ugroziti tu savršenu muziku prirode. 

Nedjelja, 29. mart 2020.

 Cijelo jutro smo čistili i dezinficirali kuću. Kad je suprug vidio kako sam se ‘uredila’ za čišćenje: na licu maska s filterom, jer ne smijem udisati hemikalije, rukavice do laktova, kecelja do koljena, nasmijao se i rekao: „Eto te, kao da si iz Pripjata“. 

Popodne, dok se radnje još nisu zatvorile, idemo kupit šta nam nedostaje. Iznenađena sam koliko je vani ljudi starijih od 65 godina, kao i onih mlađih od 18, a kojima je naređen stalni karantin. Starci ne haju, neki i bez maski hodaju, djeca uglavnom jurcaju na biciklima.

Odlazim u jednu manju prodavnicu van mog velikog naselja, kako bih izbjegla čekanje u redu. Ispred mene je samo jedan kupac, a ja uredno stojim na rastojanju od metar i po i čekam svoj red. Ulazim, prodavač ljubazan, maska na licu, poslužuje me. Dok mi pakuje što sam pazarila, ulazi stariji čovjek, bez maske i pozdrava, traži dvije pive u konzervi. Bunim se, velim da nije fer što je tako ušao, što ne drži propisanu distancu, a on ni mukajet. Izlazim, razmišljam o tom čovjeku i ko zna koliko takvih koji niti koga poštuju, niti razumiju, o tome kako li je u vrijeme izolacije u disfunkcionalnim porodicama, u onima gdje se, recimo, muž i žena ne mogu očima gledati, pa samo čekaju da ‘zaviju okuku’, o onima gdje ima alkoholičara, narkomana,  teških bolesnika…

Pomislim kako će, ako  ovo ne daj Bože potraje, biti više belaja u kućama nego van njih, koliko će biti  prebijenih žena i djece, ali i muževa, koliko njih će sebi oduzeti život, koliko brakova će se raspasti…  Ko ovo preživi, snimat će filmove, pisati knjige i naučne studije.

Ponedjeljak, 30.mart 2020.

Danas sam nakon posla prošetala oko naselja, da udahnem svježeg zraka i da mi noge ne zahrđaju. Stavila sam masku koju sam naručila preko Facebooka – troslojna pamučna, koja se otkuhava, samo 1.8 KM i još su mi je dostavili na adresu. Naravno, nisam naručila samo jednu, ne bi bilo fino te mlade i vrijedne ljude maltretirati za tu siću. Sebi sam naručila sive sa crevnim srcima, a za muža zelene, nalik na one hirurške.  I tako, u pandemijskom outfitu, s gumenim rukavicama i  tom šarmantnom maskom (mama mi kaže: opet si to nešto na lice stavila), nakon ko zna koliko godina šetam C fazom Alipašina Polja. Prvi put primjećujem neke stvari –  lijepo dječije igralište, fontanu koja u lukovima baca vodu, a ona se iskri na suncu, potkresane žive ograde, ali i bokore ljubičica i zvončića. Da sam jučer umrla ne bih znala da ljubičice rastu  u mom naselju i da njima mogu ukrasit trpezarijski sto.

Poslije smo, pošto je policijski sat sad pomjeren pa imamo vremena, mom dajdži, koji ima punih 89 godina i živi sam,  odnijeli ručak. U ceker smo natrpali i šta treba i šta ne treba, i autom se odvezli u Mihrivode, naselje na drugom kraju grada. Nije da  nema ko dajdžu da pazi, ali mu ipak želim malo olakšat ove dane. Kad smo stigli pred kuću, zovem ga telefonom da kažem da otvori vrata. Dugo mi treba da mu objasnim, jer ga je Alzheimer već posjetio. Pita: „Je li sokakna vrata da otvorim?“ „Jest“, kažem, i onda čekamo nekoliko minuta dok se, podupirući štapom, dogeda do vrata i otključa. I suprug  ja imamo maske,  jer ne želimo da ga ugrozimo. Dodajemo mu ceker i ja mu , onako sa sokaka, objašnjavam šta smo sve donijeli, šta će podgrijati, šta odmah jesti, a šta ostavit u frižider, i odlazimo. Pred veče ga zovem da pitam je li mu se svidio ručak.  „Kakav ručak?“.   „Pa onaj što smo ti danas donijeli nas dvoje.“ „A kad ste vi bili kod mene? Niko meni nije dolazio.  A baš bih vas volio vidjeti.“

Utorak, 31. mart 2020.

 Od posla sam odmarala čitajući vijesti. Razne, odsvakud. Da, tako se odmaraju novinari, uglavnom. Vidjela sam da je neko na Facebook postavio sliku sarajevske ulice Kazandžiluk.  Ćepenci su zakapareni, katanci zaključani, a na mokroj kaldrmi u uličici ne vidi se ni sjena ptice, a kamo li čovjeka. Uhvatila me je neka neopisiva tuga  pri pomisli da su zanijemili svi oni silni čekići što su udarali i kuckali u bakar, čineći tako mala umjetnička djela, da je utihnula simfonija iz te uličice. Stvarno, pa ni u ratu Kazandžiluk nije utihnuo. O tome da neko i nešto utiša takvu jednu ulicu vjerovatno nikad nikom nije na um palo.  Suprug  odlazi u prodavnicu i vraća se brže nego sam očekivala. U čudu ga pitam kad je prije stigao, jer znam da su vani redovi, a vidim kupio je i sve što sam napisla, i što nisam, a on kaže: „Ma, nema gužve, sreća pa narod nema para“.    Slušam to i ne znam bi li se smijala ili plakala. 

Srijeda, 1. april 2020.

Nikad tužniji nije osvanuo Prvi april. Na Međunarodni dan šale svijet je ostao bez smijeha. Čak su i naše dežurne šaljivdžije po socijalnim mrežama utihnule. Nisam pročitala ni jedan jedini šaljivi post. Niko me nije nazvao da mi kaže nešto smiješno, da mi nešto podvali, niko nije poslao poruku, čak ni onu forvardušu. Podsjetilo me ovo na ratnu 1993., na najtežu ratnu godinu u Sarajevu, kad nije bilo ne samo struje i vode, nego je postojao i embargo na humanitarnu pomoć, pa smo bili gladni kao oni nekad u Etiopiji i Eritereji, i kad su nas toliko ubijali da je osvanuo vjerovatno najtužniji vic, koji je glasio: „Pita Mujo Fatu:“Jesi li čula da je poginuo Suljo?“. I opet kažem – meni je ovo skoro isto kao kad sam imala rak. Jer i tada, kao i sada, čvrsto sam vjerovala da upornošću, disciplinom i slušanjem ljekara možeš izići kao pobjednik.