NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Dnevnički zapisi u doba korone (X) : Književnist i vitamin C danas (ne) pomažu, Melida Travančić

... | 8. Aprila 2020.
08:34
Kalesija Online

Utorak, 31. 3. 2020.

Nikada nisam vodila dnevničke bilješke, nikada čak ni pomišljala na to, pa ni kao tinejdžerka. Ne od straha da bi neko to mogao pročitati, pa se šokirati mislima, ponekad i planovima, nego mi to prosto nije bilo zanimljivo. I ovo pisanje zapravo je svojevrsna priča o meni, a ne puko nizanje činjenica o tome šta sam radila sedam dana u odsutnosti aktivnog društvenog života. Noću mnogo pišem. I o sebi i o drugima. Obično poslije ponoći. Ponekad razgovaram s njim, književnim kritičarem, do jutra, pa se budim prilično kasno.

Jutarnji ritual godinama je isti. Čaša tople vode, dok kafa ne bude spremna, zatim cijedim limun. Uzimam energiju dana. I ostavljam kafu da se hladi. Pijem je isključivo hladnu. Čitam Njegoša i tragam za čistom poezijom. On je kazao da bi Njegoša morala ponovno čitati. Njegoš je pjesnik i njegova duhovna vertikala. Čitaj poeziju, Ido, kaže. Pa sam se vratila na početak… Od Gorskog vijenca. Ne zbog njega, nego zbog Njegoša. Sa Njegoša dolazimo do granica… Kada se otvore, kaže… Ne čekam da završi rečenicu. Pitam koje granice? Zaključuje da sam napeta i da treba da se više baziram na hedonistički diskurs. O čemu govori? Sebi? Meni? Svijetu? O metaforama? Odmičem se i od njega i od sebe i uranjam u tekst.

Pišem o jednom izuzetnom čovjeku. Smailu Terziću. Čovjeku koji je ostavio nemjerljiv doprinos razvoju kulture u Tešnju. O njegovom radu do sada se nije pisalo, a pojedinci su ga čak nastojali izbrisati, pa se ponašati kao da nikada nije ni postojao. Novinar, glumac, pjesnik, urednik, fotograf… sve je to bio Terzić. Osjetila sam da moram istupiti u ime grada i odužiti mu se preciznim književnim oslikavanjem njegovog portreta za sve ono što je napravio.

Noćas sam odustala od gledanja online pozorišne predstave. Osjećam blagu nervozu. Možda čaj od đumbira pomogne. Idem ga spremiti, pa ćemo vidjeti!

Srijeda,  1.4. 2020.

Početkom svakog mjeseca na stranici Udruženja za kulturu Kontrast, čija sam jedna od osnivačica, imam zadatak predstaviti, odnosno preporučiti dvije knjige za čitanje. Odlučila sam da u aprilu to bude knjiga Đorđa Šćepovića Doba, odličnog crnogorskog pjesnika i roman Medihe Šehidić Brodska cesta bb, bh. književnice koja živi u Austriji. Knjige vrijedi pročitati, pa ne gubite vrijeme.

Na godišnjem sam odmoru. Prinudnom. Kao i većina ljudi koji rade u javnim ustanovama. Pjesnik me pita šta radim i gdje putujem kada sam već na godišnjem. Kažem da sam u Kotoru. Pijem prvu jutarnju kafu na prohladnom aprilskom suncu, pa ću krenuti na tvrđavu. Propustila sam je posjetiti i istražiti zimus, u januaru, pri prvom susretu sa gradom koji me fascinirao i iz kojeg sam izašla kao iz sna. Stoga sam se vratila. Da istražim i sebe i grad. Šetat ću, hraniti mačke i pisati poeziju. I njegovu ruku u ovom gradu ispustiti zauvijek, jer toliko sreće neću moći podnijeti. Pjesnik kaže da me ostavlja u drugom prostoru i da ne želi da mi smeta. Neka ga se sjetim razglednicom. Pišem i maštam kao da su ovo posljednji dani mog života.

Četvrtak, 2. 4. 2020.

Voda. Limun. Kafa. Kako sjajan način da se započne dan. I ljubav, dodaje. Ona ne postoji. Ljubav ne postoji, osim u Hamsunovoj Viktoriji, konstatiram. I knjigu, iznova čitam u jednom dahu. Iz neke druge knjige Hamsun bi uzviknuo: pisati knjige je svakodnevno izricati sudnji dan samom sebi. Znala si to! Sada da li je rekao knjige ili pisati poeziju… ne znam i nije važno. U suštini je isto. Šetam s majkom pored rijeke i kažem joj da ću nakon ovoga, ovog ludila, ovog virusa, ove zatvorenosti, učiniti sve da budem sretna. Pita me šta podrazumijevam pod tim da budem sretna. Uživat ću, kažem, bez obzira na posljedice. A zar to do sada nisi činila? – pita me. Jesam, ali sada ću biti još sretnija, kažem, ni sama ne razumijevajući šta ja to govorim.

Uvjeravam sebe da će stanje izolacije u kojem se ne nalazim samo ja, nego cijeli svijet, završiti čim prije i da ću biti sretna. Sretnija nego ranije, ma šta to značilo. I svijet će nako n ovoga biri sretniji. Barem se nadam da hoće. Ma šta da to znači. Na koncu, dodajem kako mislim da se ovo nikada neće završiti. Kazala sam to šapatom, više za sebe, nego što me majka može čuti. Ostatak šetnje šutimo. I čini se kao da će šutnja potrajati zauvijek. It’s a fine day, pjevuši Jane… i dan se završi.

Petak, 3. 4. 2020.

Postoje dani koje bi jednostavno trebalo prespavati. Ali ako imaš nesanicu onda pišeš. Pišeš sve što ti je na umu, što je u tebi, što te progoni od jučer, od prije deset dana, deset godina… zar je važno od kada. Piši! Oslobađaš se sebe. Oslobađaš se života. Danas sam pisala. Ponajviše o sebi. Onda sam prazna i sretna gledala kroz prozor tražeći život. Teatralno uzdahnula i konstatirala da u ovom trenutku ne mogu smisliti najljepšu pjesmu na svijetu. On je sinoć kazao da je u ovom trenutku i u ovoj situaciji poezija pogubna. Odlučila sam da ga isključim iz svake pjesme.

Narodno pozorište Sarajevo noćas je online emitovalo predstavu Tvrđava, prema romanu Meše Selimovića, a u režiji Sulejmana Kupusovića. Sjajna predstava! Sjajna glumačka ekipa i sjajna muzika. I kao i svaki put kada je riječ o Tvrđavi potresla me do srži.

Zovem prijatelja, pisca, sa kojim najčešće razgovoram o životu, ljubavi i književnosti i još nekim trivijalnim stvarima i pitam koliko je važna spoznaja? Koliko je važno da spoznamo svijet oko sebe? I šta nam je činiti kada ga spoznamo? Razgovor je trajao dugo… Nema smisla da ga prenosim, nije moguće, a bilo bi i besmisleno. Raspravljali smo. Nikada nemamo iste poglede ni na književnost ni na život. Na kraju razgovora kazala sam mu da je najbolje da ide pisati poeziju. I on kaže da vrijeme za poeziju nije.

Ne razumijem kako ne shvataju da poezija spašava. I ne razumijem šta je sa ljudima oko mene. Ne pomjeraju se. Život ide dalje, a poezija spašava. Zatim vičem da poezija spašava! Sebi izgledam kao da izlazim iz noćne more. Poezija spašava! Kontroliraj se, ženo! Probudit ćeš Svijet. U razgovoru sa sobom dočekujem jutro.

Subota, 4. 4. 2020.

Postaje mi zanimljivo da pišem dnevničke bilješke. Otkrivam jednu novu dimenziju sopstva. O tome govorim prijatelju telefonom. I čitam mu šta sam napisala prethodnog dana. Kaže da je moj dnevnik mnogo literariziran. I kaže da sebe literariziram. Da sam se pretvorila u pjesmu. Nije li to malo previše? Ali, svejedno zvuči dobro. Dnevnik mu se dopada. Neka samo nastavim pisati, kaže da će to kritičarima za 50 do 70 godina biti mnogo zanimljivo. Kao da će nas se sjećati za 50 godina! A i ostali će ovo čitati, jer ljudi žele znati koga pjesnikinja voli, šta radi i o čemu misli. Smijem se i kažem da banalizira. Smjestit ću ga u priču. Kaže da je sa mnom opasno razgovarati iz više razloga, ali najtraumatičnije je to što se svakog trena može naći u priči.

Ovaj razgovor uljepšao mi je dan. I Amina, naravno. Bratova kćerka, ima 7 godina. Učimo glavne gradove, pa je zabavno. Onda mi kaže da želi postati slikarica, želi da joj kupim ribice i da je odvedem u Crnu Goru. Za prve dvije stvari sve mi je prilično jasno, ali pitam je šta će u Crnoj Gori. Kaže, želi vidjeti je li tamo sve crno. Kažem da vjerovatno nije, a onda pita ako nije crno zašto se zove Crna Gora? Pokazujem joj fotografije koje sam načinila kada sam prošle godine bila na Cetinju… ali zalud. Nije joj jasno zašto crna. Kažem da ćemo ih pitati kad odemo skupa.

Šetnja pored rijeke. Tišina. I noćas sam odustala od gledanja pozorišne predstave. Nakon mjesec dana imam potrebu da ga nazovem. Ne znam šta ću mu kazati. Telefon zvoni. Ne javlja se. Dobro je. Riječi su mi ionako zapele u grlu. Pijem vitamin C. (Ne) može me zaštitit od korone, sigurna sam. Čitam Paula Celana. I telefon zvoni. Riječi ne mogu biti izgovorene. Barem ne noćas.

Nedjelja, 5. 4. 2020.

Danas je trebalo da sa prijateljicom razgledam Milano, pijem kafu i uživam u raznim okusima gelata. Da svratim u muzeje i pišem pjesme s putovanja. Putovanje je bilo planirano još u januaru, nikada, ni u najluđim snovima ne pomišljajući da će mi jedini izlazak iz kuće biti onaj do marketa, a da ću virtualno hoditi svjetskim muzejima. Uvjerena sam da ćemo Milano vidjeti koncem oktobra. Uz to, uvjeravam sebe da su dani u oktobru ljepši. Mnogo volim jesen. Uronim u sve te boje i stopim se s prirodom.

Poslije podne sam brala maslačke. Od njih nisam pravila ni med ni salatu, nego vijenac. Njime sam ukrasila kosu. Udisala sam svježinu dana. I odustala od pravljenja krofni. Trajat ćeš i nakon svega ovoga, konstatiram.

Ponedjeljak, 6. 4. 2020.

Iako sam kazala da uzimam slobodan dan i da neću ništa raditi, pa ni čitati, to jednostavno nije moguće. Ipak je sreća dan započeti kafom, poezijom i muzikom. Čitam Pentija Sarikoskija. Čista poezija i čista muzika. Dotiče svaki dio bića. Pomaže da stvarnost postane podnošljiva. Šaljem poruke i pitam prijatelje šta rade. Dobro su, nisu dobro, dosadilo pisati, dosadilo čitati, dosadilo misliti…

Književnik na pragu devedesetih pita me šta ću prvo uraditi kada ovo prođe. Spakovat ću crveni kofer, kažem. Pita me gdje putujem? Ne znam. Možda prvo do Sarajeva, kažem. Zagrlit ću te tako snažno, kada se vidimo, da će moći od tog zagrljaja napraviti skulpturu i postaviti je nasred Sarajeva, kaže mi. Sreća je imati ovakve prijatelje. Pitam ga za novu knjigu. Mani se knjiga. Misli na zagrljaje. Misli na one koje voliš, na koncu dodaje. Kažem da sada mislim na one koje bih mogla voljeti.

Gledam spisak obaveza koje moram dovršiti do kraja aprila. Odmahnem rukom i kažem da me baš briga za kraj aprila. Kao i za obaveze. Poslala sam mu pjesmu o ženi koja čeka proljeće. I još dodala: Poželjeh te pitati kako si… ali odustadoh. Ako si loše, poezija će ti pomoći da budeš dobro. A ako si dobro, poezija će ti pomoći da budeš još bolje.

Kasno je. Budni su samo pjesnici i vampiri. Kako ugodna noć! Bože, kako ugodna noć! I sklapam oči.

O autorici:

Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na engleski, makedonski, mađarski, španski i perzijski jezik. Pored poezije piše i kratke priče. Njene priče su 2017. i 2018. ušle u zbornik najboljih kratkih priča koje objavljuje izdavačka kuća Alma iz Beograda. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast. Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Društvo i politika