NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Dnevnički zapisi u doba korone (XI): Obnovljeno prijateljstvo sa Zejnom i Hamicom; sjećanje na Irfana Ljubijankića, Nada Al Issa

... | 9. Aprila 2020.
07:45
Kalesija Online

Subota, 4. april 2020.

U Hrvatskoj je OZBILJNIJE NEGO IKAD – 1126 ZARAŽENIH.
Hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš kaže da će sljedeća dva i pol tjedna biti ktitična, da će  odlučiti našu sudbinu: Poziva da budemo odgovorni i poštujemo mjere jer samo tako možemo prebroditi ovu ugrozu.

Sjetih se i događaja od prije korone koji mi baš i ne služi na čast.
DAKLEM, nešto prije korone bila s prijateljicom na kavici, vraćamo se kući 14-com, ona bi baš sjela a mjesta nigdje. Na sjedalo do kojeg smo stale klinac, ima 8 ili 9 godina. Kaže ona, ta moja aprijateljica, kao u šali:“Ovaj lijepi dečko mogao bi dati mjesto teti.“

Kažem joj, daj kaj ti je, pa vidiš da je mali, još bi se mi njemu trebale ustati.

U tom trenu se isprazni sjedalo preko puta, ona ga zauzima brzinom munje i usput dobaci klincu:“Samo ti sjedi, a možeš i pozdraviti taticu.“ Klinac gleda, vrpolji se, okreće, nișta mu nije jasno, nije ni meni, ali ubrzo će postati. I sad ja da “popravim stvar” kažem: zlato, samo ti sjedi, al’ možeš pozdraviti taticu.

Kad na to jedan bas/bariton, na sjedalu iza klinca:”SINE, RECI TETI DA JU TATICA POZDRAVLJA I POZIVA NA KAVICU.”

Zemljo, otvori se, kako nismo prije “skužile” taticu?! A i da je klinac premali da bi bio sam u tramvaju. Dok se prijateljica na ipak sigurnoj udaljenosti previja od smijeha, ja propodajući u zemlju od stida, ispričavam se čovjeku, samo što nisam rekla ono otrcano da nije tako kako se čini, ali tatica džentlmen kaže ma nemate se zašto ispričavati, baš sam se zabavljao.” Vjerujem da je!
ZA UZVRAT, POZIVA NA KAVICU. Kaže : „Sine, ajmo nagovoriti ovu lijepu tetu (valjda mu dioptrija preslaba) da ide s nama na kavicu.” Kažem, oprostite, hvala ne. Čovjek dva tri puta ponovi poziv, ali.odgovor je ostao ne, jer bi stvarno umrla od stida. Na um mi pada spasonosna misao, kažem, hvala gospodine, ali ako dijete ima taticu, ima I mamicu, koja već sigurno čeka s ručkom. Tatica opet još dva, tri puta ponovi poziv, ali odgovor definitivno -ne. Na kraju kaže da mu barem ostaje nada da ćemo se još koji put slučajno sresti. Ja se neću nadati, jer bi se tada sigurno zemlja podamnom otvorila. Bilo je dosta propadanja u zemlju od stida za jedan dan. Ma što za jedan dan, za mjesec, dva, za cijelu godinu.

Nedjelja, 5. april 2020.

Ispekla sam prvi kruh bez kvasca, sa sodom (mali, za probu), pečen u silikonu. Lijepo izgleda, korica malo hrskava, a iznutra lijepo mekano, rahlo. Ja zadovoljna. Što je najvažnije, ne treba puno mijesiti, samo zamijesiti i staviti peći. Prijateljicama dijelim recept.

Ponedjeljak, 6. april 2020.

Danas mi društvo prave Eshil, Sofokle, Euripid. Na balkonu se družim sa njihovim antičkim junacima. Preda mnom su Okovani Prometej, Car Edip, Antigona, Medeja. Teška vremena, teška literatura. I Platon čeka! Komedije ne dolaze u obzir, samo bi me još više iznervirale. Możda mi je onaj čuveni markiz neki davni predak, ne znam, ali baš mi se ovo čita, ili me ovo zlo podsjeća na grčke tragedije. Bumo vid’li.

U pauzi čitanja mislim o tome kako žene održavaju lice ovih dana u karanteni. Ja hidratantnim i masnim kremama, uz često vlaženje lica. Voda, voda prije svega.. Ali jedva čekam da ponovo proradi salon najbolje kozmetičarke u Zg, i državi, moje prijateljice Mire sa Savske 99. Što ta žena radi nije za vjerovati. Svaka “Pepeljuga” kad izađe iz njezinog salona “Iva” ne mora strahovati da će čarolija nestati kad otkuca ponoć.
Jednom.se moj zakoniti vratio s puta I pita me JESAM BILA KOD GLUMIČIĆA? A ja bila “samo” kod Mire i nisam bankrotirala. Cijene više nego prihvatljive.
Kad izađem iz njezinog salona, u kome se osjećam k’o kućni ljubimac, nikad ne nanosim ni trunku šminke, uživam u prirodnom izgledu. Dok ne radi, Mira mi daje telefonske savjete kako se održavati dok sam u karanteni. Ali ipak jedva čekam da korona “ode” a da kao i prije mogu šetnjom, pješice do Savske 99 kod Mire.

Utorak, 7. april 2020.

Danas sam spremila makovnjaču. Tek izvađena iz rerne predivno izgleda. Ukus je još bolji. Mislim da će mojih 52 kilograma otići u nepovrat. Koga da tužim za duševno-estetske boli? Koronu? Idem zvati Nobila. Jedina utjeha, ak’ ne bum imala kruha, bum jela kolače…

Srijeda, 8. april 2020,

Dan mi nije mogao ljepše početi od “mostarske ruže za mene” od mojih prijatelja Zejne i Hamice Nametak. Napokon se pronašli na Facebook-u. Neprocjenjivo. Zejna i ja za vrijeme rata zajedno smo radile u Ambasadi BIH U Zagrebu. Zejna uvijek vedra, nasmijana, nakon svakog mog izvještaja za RTVBIH samo bi vedro dobacila “otrove”, jadan “onaj” na Brdu s tobom.
ZNA SE TKO JE BIO “ONAJ NA BRDU”. A Aladin, koji je bio logistika 5. korpusa, samo bi dobacio “čegrtuša“. Bilo je tu još divnih ljudi: Edo Numić, Mušan Agović, Šerif Mujkanović, Ferisa koja je kuhala najbolju kahvu na svijetu…

ZBOG TIH LJUDI BILA SAM PRESRETNA KADA SAM USPJELA “POBJEĆI” OD “ZLE KRALJICE” AMBASADE NA PANTOVČAKU u izdvojeni odjel u Ilici. To su bili dani!
Svi bosanski političari i diplomati radije bi dolazili na kahvu k nama, nego u ambasadu na elitnom Brdu. Tamo bi samo obavili protokol koji su morali, i evo ih k nama.

POKOJNI MINISTAR vanjskih poslova IRFAN LJUBIJANKIĆ ostao mi posebno u sjećanju iako sam siktala na njega da je prekršio svoju ministarsku riječ.
Bio mi obećao da će, prvom prilikom kada bude išao helikopterom u Bihać povesti i mene. Čujem leti se sutra, ja već spremna, a ministar:“A kud ćeš ti?“ – kažem, pa s Vama u Bihać, kaže odlučno – NE.
Ja naravno dignem paljbu, ETO ŠTO TI JE MINISTARSKA RIJEČ. Ali ministar odlučan“NE i NE, jako je opasno.“ I bilo je. Sjećam se ministrovih riječi da se leti preko Babine paradržavice, “pa da nas nedajbože prisile na slijetanje i vide TEBE, što misliš kako bi prošla prvo ti, a onda i mi svi ostali”i?!

ZLE SLUTNJE SU SE OBISTINILE, bio je to zadnji ministrov let. Bio bi i moj da nije prekršio ministarsku riječ!
A ja se ljutila, svašta mu izgovorila. A čovjek mi, da li nekom zlom slutnjom,neću nikad’ saznati, spasio život. Ili je to po onom:
NEKAD’ ĆEŠ NEŠTO ŽELJETI A NEĆE TI SE DATI, LJUTIT ĆEŠ SE NA ZNAUĆI DA JE TO DOBRO ZA TEBE.
Eto na što sve podsjeti jedno obnovljeno prijateljstvo. Prisjetih se i kada smo se Zejna i ja jednom slučajno srele u Sarajevu, u onoj ulici kod ”Vječne vatre”, a vodi prema jednom prekrasnom kafiću na otvorenom, a Zejna, kad me ugledala, na sav glas ”Otrove”, tako da je cijelo Sarajevo moglo čuti da sam OTROV. Zejno, neki misle da sam još uvijek i Otrov i Čegrtuša. Ali na vašu ružu, u ovo doba korone ne sipam otrov, ne sikćem, razveselila mi dan. Hvala i tebi i Hamici i svim poznatim i nepoznatim prijateljima koji se još sjećaju jedne ratne brbljivice iz Zagreba

O autorici:

Novinarka Nada Al Issa  rođena je u Osijeku. Političke nauke studirala u Zagrebu i na Sorboni. Radila na Hrvatskom radiju gdje je ratne 1993. dobila otkaz. Nakon toga bila dopisnica RTVBIH iz Zagreba, zbog čega je, u vrijeme hrtvatsko-bošnjačkog sukoba u srednjoj Bosni bila 47 puta na ”obavijesnom razgovoru” u tajnoj  policiji. Hrvatskim vlastima najviše je smetalo to što su gotovo redovito počinjali rečenicom ”Dr. Tuđman i danas u Zagrebu dijeli Bosnu”. Danas živi u Zagrebu.

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Društvo i politika