NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Fahrudin Sinanović: “U ramazanu sam naučio da je naše samo ono što smo dali drugima”

| 19. Juna 2017.
07:23
Kalesija Online

U ramazanskom intervjuu za portal Akos.ba, sa Fahrudinom Sinanovićem, direktorom JU BKC “Alija Izetbegović” u Kalesiji, smo razgovarali o ramazanskim danima, ljepotama i blagodatima, uspomenama i porukama.

 Razgovarao: Nedim Botić

 U zadnjoj smo trećini ramazana. Kako kod vas protiče ovaj mubarek mjesec?

– Prebrzo prođe ovih dvadeset i nešto dana. Iako se posti više od 18 sati, nema nikakvih poteškoća kada je riječ suzdržavanju od jela i pića. Kada me neko pita: „Kako sa ramazanom?“ – imam običaj kazati: „Eh, da je sve k'o sa ramazanom, bila bi milina jedna.“ Znate, kad vam u kuću dođe drag gost, a vi ste svjesni da on neće dugo ostati, to vrijeme vam tako brzo prođe. Tako je i sa ovim ramazanom.

Šta vam prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

– Naravno, post je na prvom mjestu, ali i sva ta ramazanska atmosfera koja je neponovljiva. Svi smo u ramazanu bolji, bogobojazniji, tiši, bliži jedni drugima. Mi u ramazanu i mi mimo ramazana, to me podsjeća na nas u toku rata i na nas poslije rata. U ratu, u vrijeme agresije, bili smo bolji, valjda zato što smo bili svjesniji smrti. U ratu se dženaza češće klanjala nego džuma; smrt, u vidu srpskih granata, nas je svakodnevno vrebala, bila nam je bliža nego jaka za vratom, i zbog toga, svjesni da svakog trena možemo poginuti i da ćemo pred Bogom polagati račune, bili smo bolji. Isto tako smo u ramazanu svjesniji Božije prisutnosti, što nas čini skrušenijim.

Post, teravije, mukabele. Imate li neki ibadet posebno drag u ramazanu?

– Post i učenje Kur'ana, obavezno i prijevoda značenja Kur'ana, su na prvom mjestu. Poneku teraviju, iskren da budem, i preskočim. Nažalost, zbog brzine klanjanja, često se teravija svede na puku gimnastiku.

Možete li sa nama podijeliti neku uspomenu koja vas posebno veže za ramazan?

– Iz djetinjstva se posebno rado sjećam ustajanja na sehur i čekanje da se pred iftar upali svjetlo na munari džamije u Tupkoviću, a kasnije i na kući hadžije Šemse Pezića u mojim rodnim Miljanovcima. Sjećam se i da sam kao dječak jednog ramazana, moglo je to biti prije četerdesetak godina, u bašči, s grana, u pola bijela dana pojeo skoro pola kile šljiva, da bih se tek onda sjetio da postim. To mi je danas baš simpatično.

U sjećanje su mi se urezale i tri Noći kadr. Naravno, ovo je po našoj računici da je Lejletul- kadr 27. noći ramazana. Prva takva noć je kada sam kao urednik Radio Kalesije, neke godine poslije rata, vodio ciljanu emisiju na radiju posvećenu Lejletul kadr. U studiju gosti su mi bili Enver ef. Alić, glavni imam MIZ Kalesija, i tada mladi imam Suad ef. Tabalović, a uživo telefonom u program su mi se javljali Nedžad Ibrišimović, rahmet njegovoj duši,  prof. dr. Enes Karić, glumac Emir Hadžihafizbegović i novinar Senad Hadžifejzović. Svi oni su našim slušaocima govorili o čemu razmišljaju o Noći kadr i kako je doživljavaju. Sutradan su se svi u Kalesiji ibretili otkud da svi ti ljudi se javljaju u program Radio Kalesije.

Sjećam se i da sam jedne godine Lejletul kadr proveo u Tuzli, u redakciji časopisa „Glas MM“ (Glas Mladih muslimana), pripremajući bajramski broj zajedno sa Muhamedom Jahićem i Ahmetom Alibašićem. U redakciji smo i iftarili, i klanjali i sehurili, sve to samo da bi bajramski broj bio na vrijeme predat u štampariju.

U decembru 2000. godine, u Noći kadr, kada sam izašao iz džamije sa teravije, rekli su mi da gori kuća u kojoj sam živio.  Požurio sam kući i kada sam se približio vidio sam da plamen skoro da liže nebo, kuća je sva bila u plamenu. Supruga Remzija i tada dvogodišnja kćerka Amina su uspjele izaći, ali je kuća potpuno izgorjela. Na ovom slučaju mi se najdirektnije potvrdio hadis u kojem Muhammed, a.s., govori hazreti Fatimi da je naše samo ono što damo drugima. Naime, sve ono što je te noći bilo u kući, što sam mislio da je moje, izgorjelo je, nestalo. Ostalo mi je samo ono što sam dao drugima; posuđena knjiga, posuđeni novac, zimska jakna, koju sam večer prije posudio rođaku da kući ne ide samo u džemperu…

Kako Vi i Vaša porodica provodite ramazanske dane?

– U toku ramazana najljepša je ta prediftarska i iftarska atmosfera. Još ako je riječ o porodičnom iftaru, onda je radost upotpunjena. Ne znam da li je u redu da kažem nažalost, ali zbog svoga društvenog angažmana, često iftarim izvan kuće na tim zajedničkim iftarima nego sa svojom porodicom. Imaju i zajednički iftari svoju draž, ali najbolji su iftari u krugu porodice.

Postoji li neki adet kojeg se uvijek pridržavate?

– Farzovi i suneti su na prvom mjestu. Nemam baš ustaljenih adeta. Možda da spomenem da sa prijateljima rekreaciju, igranje fudbala, ne prekidamo ni u toku ramazana. Pred iftar, iako je dug dan, lijepo se izigramo.

Aktivni ste na mnogim poljima, posebno vezani za kulturu i književnost. Imate li neko književno djelo koje biste preporučili našim čitaocima da pročitaju u ramazanu?

– Ja uživam čitajući Nedžada Ibrišimovića. Njegov stil je vrhunski. Dopada mi se i Isnam Taljić. Preporučio bih i knjigu „Posljednji Bašeskijin zapis” Rešada Kadića i višetomnu romansiranu historiju Bosne i Bošnjaka 20. vijeka „Dugo svitanje“ Halida Kadrića. Od novijih izdanja za čitanje bih preporučio „Ćuvarkuću“ Tarika Đođića i „Na-opako i po-prijeko“ Medihe Selimović.

Vaši budući planovi?

– Imam skice za nekoliko knjiga, ali nikako da nađem vremena da ih i napišem, ukoričim. Želja mi je da napipem romansiranu monografiju o Kalesiji. Kalesija je u Drugom svjetskom ratu imala jak „Zeleni kadar“, koji je sačuvao ovdašnji narod da tada ne doživi pokolj kakav su doživjeli Bošnjaci u Foči i drugim mjestima. Upravo zbog toga Kalesija je u bivšem režimu svjesno zapostavljana u razvoju, predstavljana je kao primjer zaostalosti i ismijavana. Danas Kalesija se približava srednje razvijenim općinama. Kalesija je prvi proozvođač mlijeka u BiH. Kalesijski biznismeni kupuju firme po cijeloj BIH: u Tuzli, Bileći, Loparama, Orašju… Skoro na svim univerzitetima naći ćete profesore iz Kalesije. U Sarajevu žive četiri hafiza iz Kalesije. Na FIN-u su tri profesora iz Kalesije (doc. dr. Ahmet Alibašić, hafiz doc. dr. Aid Smajić, emeritus prof. dr. Jusuf Ramić). Kalesija je prvi oslobođeni grad u BiH. Sve me ovo obavezuje da, ako Bog da, napišem tu romansiranu monografiju Kalesije, roman o Kalesiji.

Poruka za naše čitaoce?

U ramazanu je počela objava Kur'ana i zbog toga ramazan trebamo doživljavati kao mjesec Kur'ana, kao mjesec knjige općenito, kao mjesec intenzivnog razmišljanja. Volio bih da svi malo više razmišljamo o prolaznosti života, da budemo svjesni toga. Imamo li stalno na umu da koliko sutra možemo umrijeti, sigurno ćemo biti bolji. Nekako gubimo iz vida, iz mozga bolje je reći, da je naš ovodunjalučki život samo jedna faza, znatno, znano kraća faza našeg života. Potiskujemo da ima života i poslije naše dženaze.

Dokaz ovoj mojoj tvrdnji jeste to to često možemo čuti kako je Zapad daleko naprdniji od nas, od islamskog svijeta. U čemu je napredniji? Da, na Zapadu su veće plate, maju bolja auta, bolje kuće, zgrade, sofisticiraniju tehniku, oružja i oruđa. Ali, isti taj Zapad srlja u džehenem. Možemo li za reći da je napredniji za nekoga ko srlja u džehenem? Kažem, ako bismo posmatrali samo ovaj dunjaluk, onda bismo mogli reći da je Zapad napredniji, ali – ima i Ahiret. Ako biste danas pitali svakog Bosanca: „Da li bi pristao da pretrpi strašne, ogromne patnje desetak minuta, a da će nakon toga imati mogućnost da uživa u izobilju i da mu se ispunjavaju sve želje u narednih 80 godina“, svaki Bosanac bi pristao na to, prihvatio bi tih destak minuta patnje. E takav odnos je između Dunjaluka i Ahireta. Napredniji je onaj ko će da uživa na Ahiret. O tome muslimani trebaju da razmišljaju. Naravno, ovo ne znači da treba potpuno zanemariti dunjaluk, da ne trebaju pratiti nauku, tehniku, samo napominjem da vode računa da zbog dunjaluka ne izgube ahiret.

Volio bih i da muslimani iz ramazana izvuku pouku o snazi i ulozi motiva, motivacije, u našim životima. Vidite, 18 sati izdržimo bez jela, bez vode, pušači bez cigareta. Šta nas motiviše da tako postupamo? Naravno, vjera u Boga. Taj motiv nam daje snagu da istrajemo, da izdržimo na vrelini i suncu 18 sati a da ne okusimo kap vode. Isto tako, mimo ramazana, moramo pronaći unutrašnje motive da ostvarimo svoje plemenite ciljeve. Ništa se sa vjerom u Boga ne može porediti, ali, uz Božiju pomoć, i silnu motivaciju možemo mnogo toga dobrog napraviti i u svom ličnom životu i za dobrobit zajednice.

Komentari

Kategorija: Intervju, Kalesijske teme