Od tri stuba vlasti koja čine državu – zakonodavne, izvršne i sudske – ovaj treći stub je najosjetljiviji, jer se njegova vitalnost ogleda u neovisnosti i odvojenosti od stranačkih i ideoloških utjecaja.

U državi se sve može poljuljati, i dovesti u pitanje, ali, kad se autoritet sudske vlasti poljulja, onda je ugroženo sve drugo. Činjenica da se potkraj 2014. godine dejtonsko pravosuđe našlo u najtežoj krizi do sada – poljuljanog autoriteta i vjerodostojnosti, posvađano na frakcije i utjecaje, bez vizije oporavka – ukazuje nam da je ugrožen sam dejtonski poredak. Za jedne bi ugroženost dejtonskog poretka mogla značiti kraj državnosti BiH, a za druge povratak u prethodno pravno stanje, u Republiku Bosnu i Hercegovinu. No, ogromnoj većini građana ne godi nikakva nesigurnost, a pogotovo ne pravna.

Korupcija istine

Paradoks je da međunarodna zajednica nigdje kao u pravosuđu nije insistirala na reformama i odvajanju od ideoloških utjecaja, a očito je da su upravo politički utjecaji doveli dejtonsko pravosuđe do kolapsa. Slijedom logike, ako je propao međunarodni projekat izgradnje neovisne i slobodne sudske vlasti, onda je propalo i sve drugo u šta se ulagalo mnogo manje.

Posebna bi se ekspertiza dala napraviti o silnom ulaganju međunarodnog faktora u medijski i nevladin sektor, a koji se dominantno ispostavio kao sredstvo u rukama onih koji ga finansiraju. I ovaj momenat bitno je utjecao da se negativni procesi u pravosuđu kritički ne prepoznaju na vrijeme, od strane slobodnog novinarstva, i slobodnog nevladinog sektora, ali, budući da se svi hrane sa iste cucle, bilo je nemoguće očekivati da se prsti na ruci konfrontiraju. Bolest koja je zahvatila pravosuđe razvila se u društvenom mehanizmu, od kojega se samo formalno očekivalo da bude neovisan i slobodan, a suštinski, da služi svojim finansijerima i dejtonskim mentorima.

Ako bi nekad neko istraživao ove retardirajuće procese, valjalo bi se dohvatiti mnogih montiranih procesa, a koje su upravo najjači mediji potpaljivali, legitimirajući tako pravosudno nasilje, negiranje pravnih procedura, pravila i logika, a u ime zadovoljenja ideoloških ciljeva.

Sigurno bi sve bilo drugačije da je civilno društvo, od medija do nevladinog sektora, bilo neovisno i odvažno, spremno da reagira čim uoči neku nepravilnost i u pravosuđu i drugdje. Pa čak i danas, kada je bjelodan problem dejtonskog pravosuđa, civilno društvo nema snage da organizira okrugli sto, naučni skup ili ma koju drugu formu rasprave na ovu temu.

Nevjerovatno je da se urušava odveć kompromitirani treći stub države, sudska vlast, da mu treba podhitno pomoći, a da cjelokupan društveni mehanizam, oličen u sintagmi „civilno društvo“, nema reflekse, ili ne smije da ima reflekse, da prepozna ozbiljnu krizu. Tu je zapravo i djelomičan odgovor na pitanje – porijekla oboljelosti sudske vlasti u dejtonskoj BiH.

Pravosudno reketarenje

Budući da je jedina bolest koja može ugroziti sudski sistem – uplitanje politike – ispostavlja se da je dejtonsko pravosuđe upravo propalo na onoj kritičnoj tački u koju se najviše ulagalo. Politički utjecaji u dejtonskoj Bosni proizilaze iz političkog uređenja, koje je u sebe usisalo beogradske i zagrebačke obavještajne i ine utjecaje, pa slijedom logike ispada da se pravosuđe sve ove godine više nalazilo pod kontrolom i palicom susjednih, nego domaćih utjecaja. A ako su velikodržavni projekti po svome bitku zainteresirani za disoluciju BiH, onda im je prirodan interes kolaps pravosuđa. Dovoljno je bilo u sudsku vlast useliti ponešto od mafijaške i reketaške prakse, tipa pogađanja i ucjenjivanja, pa dobiti rezultat u vidu javne svađe Tužiteljstva i Suda, u vidu mnogih propalih i profanisanih sudskih procesa, čime se u javnost poslala poruka da sudska vlast nije jedinstvena, ozbiljna, profesionalna, neovisna.

Pravo je čudo kako su i sami pravnici sa svih razina tako olahko prihvatili sistem „nagodbe“, da jedan kriminalac može zavaliti drugog kriminalca, tako što će otkriti podatke o njemu, a za sebe isposlovati manju kaznu. Poruka je to ovom drugom kriminalcu da se i on „nagodi“, pa zavali nekog trećeg, i tako redom.

Uvođenje tog licitarenja i nagađanja u prostor koji bi morao biti apsolutno nedvosmislen, otvorilo je prostor da se pravosuđe generalno raskomoti u mogućnosti da nešto što bi moralo biti jasno, najednom postane i ovako i onako, u ovisnosti s koje strane vjetar puše.

Vremenom se izbalansirala ravnoteža straha između nekoliko frakcija, koje se na jednoj razini prepucavaju oko hapšenja i puštanja na slobodu, a s druge još uvijek drže jedni druge u šaci oko tabu tema sudske prakse.

Nema imunih na korupciju

Ipak, još uvijek se ne može dogoditi da se otvori „pandorina kutija“ oko političkih ubistava u Sarajevu, ali i drugdje. To je ona kritična crta koju pravosuđe još ne smije preći. Predmeti postoje, dokazi postoje, javnost čeka, ali, pravosuđe nema snagu da se suoči sa time. Postoji samo jedan logički odgovor na ovu nelogičnost: ili su sudske instance debelo korumpirane od onih koje bi trebalo goniti, a radi se o političkim i finansijskim moćnicima, ili, pak, pravosuđe te predmete drži u ladici kako bi moglo za političke, a možda i finansijske interese ucjenjivati i reketariti ove, vjerovatno, naručioce političkih ubistava.

Nameće se pitanje i međunarodnog faktora? Ali, zar su međunarodni dužnosnici imuni na korupciju? Opet postoji samo jedan način da se ovo demantira, a to je da se konačno procesuiraju oni predmeti iz fijoka o političkim ubistvima, koji bi dotakli one grupe i pojedince koji su osnovna kočnica reformama i napretku.

U protivnom, ulazimo u period ozbiljne nestabilnosti, sudske i političke, utoliko što će nam se moći dogoditi da određeni funkcioner, protiv kojega stoji predmet u fioci, ili bude ucijenjen u obavljanju svoga posla, ili da ga usred mandata pokupi SIPA. Ako su ovi predmeti „na ledu“, pogotovo za politička ubistva, a u svrhu reketarenja izabranih funkcionera, onda imamo ozbiljan problem: ovom državom ne vladaju zakoni, već mafijški pojedinci odjenuti u sudske odore. Čim prije se demantira ova pretpostavka, svima će biti bolje.

(Novinska agencija PATRIA)