Podaci Službe za poslove sa strancima u Bosni i Hercegovini pokazuju da u našoj zemlji boravi oko 1.100 Kineza, no zvanični podaci o broju umrlih ne postoje. To nam je potvrdio zamjenik direktora Službe Izet Nizam i dodao da je to misterija ne samo u našoj zemlji nego i u svijetu. Olovni sanduk – I mene zanima šta se dešava s njima, da li oni zamjenjuju identitet, jedan ode, drugi dođe, jer ih mi teško razlikujemo, piše Avaz.

Samo je jedan slučaj zabilježen kada je u saobraćajnoj nesreći u Buča Potoku u Sarajevu nastradao Kinez i njega su u olovnom sanduku transportirali u Kinu. Ono što mogu reći jeste da nikad nisu prekršaj napravili, mirni su i poštuju zakone BiH – kazao je Nizam.

Podatke o umrlim Kinezima nema ni, naprimjer, Matični ured Grada Banje Luke. Na Gradskom groblju nema nijednog sahranjenog Kineza. Doktor tradicionalne kineske medicine Lio Botao godinama je imao ordinaciju u centru Banje Luke, ali se prije nekoliko godina razbolio, te se vratio u Kinu i tamo umro.

Ali, šta je sa stotinama, a možda i hiljadama onih Kineza o kojima se ništa ne zna, pa ni to gdje su umrli i gdje su sahranjeni.Direktor Gradskog groblja Banja Luka Nedeljko Milaković za „Avaz“ kaže da je posljednji Azijac sahranjen na ovom groblju 1989. godine, ali ni on nije bio Kinez, već Korejac.

– Bila je to, ako se ne varam, beba. Otac joj je bio Korejac, a majka je bila Srpkinja. Kineze nismo sahranjivali ovdje, iako smo mnoge umrle opremali u mrtvačnici. Okupali bismo ih, njihova rodbina bi ih obukla, položili bismo ih u sanduke, ali ih nismo sahranjivali. Ne znam gdje su poslije toga poslani niti šta se desilo s njima – kazao je Milaković.Odgovor bi, prema svemu sudeći, trebale dati kineske prodavnice, ali tek tu nastaju muke, jer malo ko razumije pitanje, a još je više onih koji uopće ne žele odgovarati.

Ne znaju jezik

U „Wu Tangu“ ne razumiju šta znači sahrana. U prodavnici „Shu Jiao“ kineski radnici razumiju još manje, baš kao i oni u radnji „egzotičnog“ imena „Đuro“. Tek se u „Istočnom biseru“, koji se nalazi na tranzitu, u blizini banjalučke gimnazije, pojavljuje odgovor.- Mi idemo nazad u Kinu kada umremo. Ne ostajemo kod vas, ne brinite se. Mi volimo svoju zemlju i vraćamo joj se. Isto je i kada se razbolimo. Ne ostajemo ovdje. Moramo da se vratimo tamo, u Kinu. To je dio našeg vjerovanja. Kao kada vaši ljudi zarade penziju u inozemstvu pa se vrate ovdje – kaže nam radnica u „Istočnom biseru“.

Bivša predsjednica Društva prijatelja Kine u RS Milka Tamamović navodi da u BiH najčešće dolaze mladi Kinezi i da je veoma teško pronaći starije osobe. Do smrti, dodaje ona, najčešće dolazi u saobraćajnim nesrećama.

Tamamović: U BiH dolaze mladi Kinezi

– Kinezi ovdje veoma malo umiru, jer nema staraca. U posljednjih 15 godina desilo se četiri ili pet pogibija. Njihovi ostaci kremirani su u Zagrebu ili Beogradu i poslani su natrag u Kinu – kazala je za „Avaz“ Tamamović. Podatke o umrlim Kinezima u našoj zemlji nema ni Udruženje „Bosansko-kinesko prijateljstvo“.

Đumić: Vezani su za svoju zemlju

Majstor kineskih borilačkih vještina i trener kungfu vušu kluba „Lotos“ u Banjoj Luci Dragan Đumić za naš list kaže da su Kinezi tradicionalno čvrsto vezani za svoju zemlju i da je se izuzetno teško odriču.- Takvom odnosu prema domovini prethodili su vijekovi međusobnih ratovanja i nije nimalo slučajno što su Kinezi toliko vezani za tlo s kojeg su potekli. To je možda i jedna od suštinskih razlika između zapadnog i istočnog čovjeka – kazao je Đumić.

Nema upisa u knjigu umrlih

U Matičnom uredu u Banjoj Luci ne sjećaju se da su ikada upisali makar jednog Kineza u knjigu umrlih. Mlađi pripravnici, koji u ovom uredu rade pet godina, tvrde da se za vrijeme njihovog „mandata“ to nije desilo i dodaju da ni starije kolege ne pamte „umrle Kineze“.- Navodno je bio jedan slučaj prije mnogo godina, ali se toga niko ne sjeća niti je do tih podataka lako doći. Sigurno je da u posljednjih deset godina nijedan Kinez nije upisan u matičnu knjigu umrlih u Banjoj Luci – kaže portparol Grada Milenko Šajić za Dnevni avaz.