Na današnji dan u Sarajevu je 1934. godine umro velikan bh. književnosti Safvet-beg Bašagić.

U listu “Novi behar” ostalo je zapisano da do tog aprila 1934. godine Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.

Safvet-beg Bašagić je rođen 6. maja 1870. godine u Nevesinju i jedan je od velikana bh. književnosti s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a nakon završene ruždije u Sarajevu studira na Bečkom univerzitetu na smjeru za orijentalne jezike.

Zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1900. godine pokreće list Behar. Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. Godine 1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. Godine 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.

Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine “Kraj tanahna šadrvana”).

Iste godine izabran je za zastupnika u bh. Saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika. U dva navrata bio je predsjednik i u dva navrata potpredsjednik Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Iz saborskog djelovanja dr. Safvet-bega Bašagića ostala je zabilježena jedna anegdota:

Na sjednicu Sabora koja se održavala u Banjoj Luci, Safvet-beg Bašagić dolazi sa malim zakašnjenjem, aristrokratski obučen sa fesom na glavi. Čim je on ušao, iz sale vikne Petar Kočić, također saborski zastupnik:

– Turci u Aziju!

Dr. Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori:

– A međedi u šumu!

Salom se prolomi gromoglasni smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu.

Podsjećajući na djela ovog velikana bh. književnosti, Historija.info piše o vremenu u kome je živio. Tako navode da se nakon okupacije Bosne od Austro-Ugarske nad Bošnjacima se nadvila tama. Svako je probao da nešto ušićari od bosanske zemlje i bosanskog čovjeka. Do 1891. godine pojavili su se razni “osviješteni patrioti”, koji su širili svoje ideologije i prosipali pamet po raznim sijelima. Bosna je odjednom bila puna katolika većih od Pape i pravoslavaca većih od Patrijarha, da drže Bošnjacima lekcije o državnosti i nebeskom “poreklu” Srba i Hrvata…

Do 1891. godine stanje je postalo nepodnošljivo pa je sredinom te godine bošnjački književnik i izdavač Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak odlučio da osnuje porodične novine “Nacionalni List Bošnjak”. Prvi broj “Bošnjaka” izašao je 2. jula 1891. godine. Odmah u prvom broju Mehmed-beg je objavio pjesmicu jednog momčića gimanzijalca, koji se zvao Safvet-beg Bašagić. Pjesma se zvala: “Bošnjaku” ili “Od Trebinja do Brodskijeh vrata”.

Pjesma Bošnjaku

Primi pozdrav, premili spomene
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje´no soko sokoliće leže,
Gdje´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.

Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, Bošnjače! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku, Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.

Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte Bošnjak živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće.

Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;

Eto hoće, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni Bošnjače!

Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!

Bošnjak se odnosi na narodno, prastaro ime bosanskog naroda – Bošnjaka.

Ovim stihovima se htjelo reći da u Bosni do tada nije bilo srpskog ni hrvatskog nacinalnog imena već da su svi bili Bošnjaci, pravoslavni, katolici i muslimani. Pjesnik ističe da se djelovanjem srpske i hrvatske propagande formira svijest o pripadnosti srpskom ili hrvatskom narodu – i to tek nakon tih sedamdesetih godina 19. vijeka.

Ta velikosrpska i velikohrvatska nacionalistička propaganda bila je vrlo intenzivna i pored pravoslavaca i katolika bila je i usmjerena ka Bošnjacima muslimanima. List „Bošnjak“ je odlučno odbijao ta svojatanja i isticao da “mi njihovu narodnost ne preziremo” ali da “ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi”.

Nakon izlaska prvog broja lista Bošnjak, sa ovim Safvetovim stihovima, izbio je pravi mali rat. Vođene su žučne rasprave, držani su sastanci i seminari, psovalo se i pljuvalo na sve strane… a “osviješteni patrioti” su sastančili, sijelili i zasjedali, nekad u Sarajevu, nekad u Banjoj Luci pa u Mostaru. Tražili su hitnu zabranu lista “Bošnjak”. Upućene su predstavke aneksionim vlastima i u Sarajevu i u Beču.

Iz Beča je stigao odgovor da Bošnjaci svakako imaju pravo na svoj jezik, svoj list i na svoje mišljenje! Naređeno je da se ima odobriti Kapetanović-Ljubušaku, gospodinu Mehmed-begu, da nastavi sa objavljivanjem lista!

(faktor.ba/historija.ba)