NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Hermin Memiši: Srebrenička tragedija se mogla spriječiti

... | 11. Jula 2016.
07:14
Kalesija Online

Uoči obilježavanja 21. godišnjice Srebreničkog genocida nezapamćenog i najvećeg u Evropi poslije II svjestkog rata. Nikada ne smijemo zaboraviti, ne trebamo prestati pisati i besjediti o Srebrenici. I vjerovatno nikada nećemo dostići dostojan nivo pijeteta koji žrtve zaslužuju. Kad bi se zločin u Srebrenici mogao staviti u jednu sintagmu, ona bi mogla glasiti: Srebrenički genocid.

Pokucao je juli 1995. godine, mjesec mnogih neostvarenih snova, noćno zavijanje pasa je u narod uselilo nemir, ništa nije slutilo na dobro. Srebreničke lipe nisu mirisale svom ljetu, oko brda Drine pomanjala se ljetna srebrenička zora, poslednja koju će mnogi dočekati. Svanuo je utorak 11. juli 1995., nad Srebrenicom se digao crni oblak, bio je to dan tragedije, nesreće, patnje i umiranja.

Kada danas, 20-ak godina poslije Srebreničke tragedije sumiramo rezultate, oni su i te kako sramotni i poražavajuci za sav ljudski rod. Ali , da se ipak vratimo na suštinu teme i pokušamo dati odgovor, kako se to mogla spriječiti Srebrenička katastrofa !?

srebrenica-700x420

Embargo

UN uvodi embargo na uvoz oružja od 21. septembra 1991. godine svim Republikama SFRJ, te Bosnu i Srebrenicu ostavlja da se golim rukama brani od 10 puta moćnijih agresora.

Rezolucija UN-a broj 819

Rezolucija Saveta bezbednosti UN-a broj 819, koja je usvojena 16. aprila 1993. Ovom rezolucijom, jednom od najnesrećnijih u istoriji UN-a, Srebrenica je stavljena pod simboličku zaštitu UN-a, a UN je, sa svoje strane, preuzeo na sebe da tamnošnje stanovništvo razoruža. Ispostavilo se, i to veoma brzo, da nije u stanju ni da ih brani ni da ih pacifikuje.

Demilitarizacija

Pristanak na demilitarizaciju Srebreničke enklave u pregovorima izmedju UN-a, komandanta VRS Ratka Mladića i komandanta Armije BiH Sefera Halilovića, dva dana nakon Rezlucije 819 general Sefer Halilović je izričito bio protiv demilitarizacije Srebrenice, jer je znao ako se to dogodi da će Mladić prvom prilikom samo ušetati u “Zaštićenu enklavu”. Na pregovorima je general Halilović izgovorio historijsku rečenicu generalu Mladiću:” Ne mozeš ući u Srebrenicu jer ti za to treba da pogine 10 hiljada četnika, ti to nemaš…”. Nedugo zatim, generala Sefera Halilovića bosansko rukovodstvo smjenjuje, kao politički nepodobnog.

 

Predsjedništvo BiH i Bosanska vlast

Predsjedništvo BiH i Bosanska vlast su još od ’93 godine zagovarali razmjenu teritorija Srebrenice i Žepe zarad dvije sarajevske općine Ilijaš i Vogošću, o ovome postoje svjedočanstva akademika M. Filipovića, generala S. Halilovića, načelnika srebreničke policije H. Meholjića, i ostalih protagonista ovih zbivanja.

Naser Orić

Pod još nerazjašnjenim okolnostima u nakritičnijim momentima aprila 1995. Predsejednistvo i Generalštab Armije BiH šalje komandanta Nasera Orića u Tuzli sa još 16 oficira, pod navodnim izgovorom vojnog usavršavanja, čime su Srebrenica i bošnjačke snage u njoj ostale bez komandnog kadra. Naser Oric sa grupom oficira helikopterom prolazi iznad srpskih teritorija bez ikakvog incidenta…dosta nelogično! Major Zulfo Tursunović jedan od srebreničkih komandanata poslije pada “Zaštićene enklave” odgovorno je tvrdio da Srebrenica ne bi pala da je Orić bio tu. On je tvrdio:” Ofanziva koja je pokrenuta na Srebrenicu u aprilu i maju 1993. godine bila je mnogo, mnogo teža i silovitija od ove iz jula 1995. Tu ofanzivu smo slomili, a ovu nismo. Ne znam kako smo izgubili Srebrenicu, ali znam da je Naser Orić bio s nama, da nam ga iz Generalštaba Armije RBiH nisu izveli u aprilu 1995., ona nikad ne bi pala”.

II korpus Armije BiH

Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine u čijoj je teritorijalnoj zoni odgovornosti bila Srebrenica u sastavu je imao preko 70.000 vojnika u momentima napada na Srebrenicu, a bili su smješteni na samo nekoliko desetina kilometara od Srebrenice. Ni Sarajevo nije bilo daleko, mogli su priteći u pomoć! Ostaće veliko pitanje zašto Drugi korpus ARBiH nije preuduzeo ništa, zašto su i iz Sarajeva nijemo posmatrali vršenje genocida nad svojim narodom, zašto je Predsjedništvo BiH zaboravilo da je granica Bosne na rijeci Drini?! Imali su prilike da narede Drugom korpusu da zaštiti civile u Srebrenici, ili u najmanju ruku otvore koridor kilometarski dugoj koloni,  nisu uradili ništa, žrtvovali su Srebrenicu i Žepu zarad dvije općine u okolini glavnog grada. Zvanično Sarajevo je dozvolilo genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku na cijeloj teritoriji Drine, kao da su se odrekli Bošnjaka u tom predjelu, kao da Bošnjaci nisu i ne zaslužuju živjeti pored Drine.

Međunarodna zajednica, UN bataljon i NATO

Negdje oko ponoći 10. jula 1995. komandant holandskog bataljona UN-a u Srebrenici Tom Karemans ubjeđuje branioce, političko i vojno rukovodstvo Srebrenice da se 28. divizija Armije BiH u Srebrenici povuče sa svojih linija odbrane Srebrenice jer će NATO avijacija da žestoko dejstvuje po četničkim položajima u momentima kada budu krenuli na konačno zauzimanje Srebrenice. Naravno, ništa od toga, još jedna laž u nizu! Agresori su ušli u nebranjenu i napuštenu Srebrenicu 11. Jula, bila je kapitulacija bez ispaljenog metka a NATO pakt je samo prošetao srebreničkim nebom sa tri aviona, i ”nestao u magli”. Pored svega, iznemogli narod Srebrenice je mogao biti zaštićen u UN-ovoj bazi u Potočarima, ali definitivno, nikome nisu bili važni životi Srebreničana. I poslije dvadesetak godina nakon Srebrenice neće biti jasno zašto međunarodna zajednica nije ispoštovala rezoluciju 819 o zaštičenoj zoni Srebrenice, zašto je dopustila Mladiću Ratku da izvrgava ruglu komandanta holandskog bataljona UN-a Toma Karemansa, zašto je Međunarodna zajednica podlegla pritisku Asušija Akašija, a imali su obavezu da zaštite nedužnu djecu i nesrećan narod Srebrenice. Oni su nasuprot, žrtvovali preko 8.372… života.

Kolona smrti

Srebrenička kolona bi zasigurno imala mnogo manje zrtava da se krenulo putem koji je predlagao major Zulfo Tursunovic, da se krene prema Zepi koja jos nije pala, ili preko Ruzinih voda prema Kladnju, ipak prevladala je odluka ostatka Komandnog kadra 28. Divizije ABiH da se krene prema slobodnoj Tuzlanskoj teritoriji od kojih ih djelilo oko 90 kilometara.

Koji je bio prijelomni trenutak bitke za Srebenicu? Zašto se povjerovalo Holandjanima i zašto nije došlo do odsudne bitke za grad? Zašto UNPROFOR nije zaštitio “zaštićenu enklavu”? Zašto NATO nije djelovao? Zašto je srebrenička kolona krenula dužim, neizvjesnijim, upadljivijim putem prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, a ne prema Žepi, Kladnju i Olovu kroz predjele koji su u dobrom dijelu obrasli crnogoričnom šumom i pogodniji za prebacivanje, što se pokazalo ispravnim kod izvlačenja Žepljaka, petnaestak dana nakon pada Srebrenice?

Zašto jedinice Armije BiH iz zone Drugog korpusa nisu poduzele veću i značajniju ofanzivu kako bi pomogle proboju srebreničke kolone i odvratile četnike da ne mogu u potpunom miru strijeljati hiljade ljudi? Zašto kolona s nekoliko hiljada naoružanih vojnika nije napala Vlasenicu, Bratunac ili Zvornik, jer Srbi su bili uvjereni i uplašeni da će do toga doći?  Zbog čega je Drugi korpus Armije BiH bez objašnjenja napustio zauzete srpske položaje na Baljkovici i tako dozvolio da ih Drinski korpus Vojske RS ponovo zauzme, i na taj način blokira začelje kolone koje je faktički došlo do slobodne teritoriju? Zbog toga je oko 3.000 iscrpljenih ljudi zarobljeno i strijeljano. Mnoga od ovih pitanja, nažalost, zauvijek će ostati bez odgovora, a priča o Srebrenici nikad neće moći biti ispričana.

Autor zadržava sva prava teksta i time na sebe snosi odgovornost navedenih stavova.

Mr. Hermin Memiši

a7816b92-dcaf-4008-931b-0880b234c5eb

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Kolumna