U Podrinju je svaki čovjek priča za sebe, svako mjesto je posebno i lijepo. Obično mi u našoj nam lijepoj zemlji sve znamo osim jedne bitne stvari, a to je da ne poznajemo dovoljno svoju domovinu, sve njene ljepote i dobre strane. Nismo svjesni kakve sve prirodne ljepote imamo. Voda, zrak, priroda. Osim svega toga, imamo i bogastvo u ljudima. Sva mjesta u Podrinju su posebna. I sve ih treba obići i vidjeti. Koliko je Vas bilo i vidjelo Cersku?

Ja sam imao sreću da posjetim Cersku. Dosta toga sam ja čuo o Cerskoj, jer i nisu daleko Sućeska i Cerska. Što mi neko reće neki dan „ma tu je to sve iza brda“. U Cersku nisam otišao poslom, da snimim neku reportažu ili napišem priču, ali nakon posjete jednostavno imam potrebu da nešto kažem o Cerskoj i ljudima koji žive tu.

U Cersku sam došao na poziv prijatelja Samira Kurtića. Momak kojeg poznajem nekoliko mjeseci. Upoznali smo se preko Alić Safeta, vlasnika motela Alić u Srebrenici i mog zemljaka iz Sućeske. Šta reći o Samiru, momak koji živi u Švicarskoj, radi vrijedno i što je najvažnije nije zaboravio odakle je i ko je. Prije na dan Samir mi je samo rekao da organizuje neko druženje i da će to biti blizu na samom Udrču.

Poslije prve posjete kako opisati Cersku?

Cerska je kompleks sela, i teritorijalno pripada opštinama Vlasenica i Milići (kažu Cerani nije to dobra opcija, bolje bi bilo da je cijela Cerska u jednoj opštini). Teritorijalno prilično veliko područje. Mjesto neopisive ljepote. Šteta što nekad davno Evlija Čelebija dok je hodio bosanskim drumovima nije bar zalutao s glavnog puta i završio u Cerskoj. Imao bi o čemu pisati. Samir je organizovao jedno zaista fino druženje, pozvao je svoje prijatelje i komšije. Naravno, tu je bila i „delegacija“ iz Srebrenice, čiji sam i ja član. Teferić u pravom smislu riječi.  Druženje organizovano ispod same planine Udrč koja ima poseban značaj za svakog čovjeka porijeklom iz Podrinja. Planina simbol ustrajnosti, borbe i otpora. Simbol one bosanske nesalomljivosti i duha, bez obzira kakvi vjetrovi i oluje udarali sa svih strana. Kažu negdje na Udrču postoje halke gdje su nekad brodovi vezani.

Ja kada sam stigao janjadi na ražnju su bila već pečena (naravno ne može proći druženje bez dobre hrane, jagnje na ražnju je ipak tradicionalna hrana) . Gostoprimstvo tih ljudi je nevjerovatno, toliko da se zamisliš i kažeš „stanite ljudi i ja sam tu iza brda, nisam ja ništa posebno, ugodite i sebi malo“.  Dobri ljudi, lijepo mjesto, i pogled na bosanska brda i planine probudi u čovjeku ono nešto što se zove pripadnost. Zanimljivo je stati na jednom brijegu i ispred sebe vidjeti Drinu, tvoju rijeku, a iza sebe kada se okreneš vidiš neopisivu ljepotu prirode. I znaš da tu pripadaš. To je onaj neki poseban osječaj koji prođe kroz čovjeka, znaš da je Cerska tvoja iako si prvi put tu. Znaš da su ti ljudi tvoji prijatelji iako ih prvi put vidiš.

Naravno, takva druženja ne mogu proći bez dosta smijeha i šale. Prava momačka igra je bacanje kamena s ramena. Tu je „delegacija“ iz Sućeske imala malo više uspjeha. Tijesna borba je bila kada su u pitanju skokovi u dalj. Bila je zapravo tijesna borba sve dok nije došao Mrga (Sulejman Mehmedović) iz Sućeske i dobro nadskočio sve ostale (koji su konstatovali da su već bili umorni dok je on došao, te da je to taktički potez nas iz Sućeske da Mrga kasni). Logično u fudbalu Cerani su pobijedili, nismo pružili značajan otpor (ali nismo imali ni opreme što nas ne opravdava). Ipak, kroz smijeh i šalu poenta je da se družimo.

U nekoliko navrata sam se izdvojio malo od ostalih, da tako kažem osluškivao prirodu, i gledao u jednom pravcu. U pravcu munare koja izranja iz zemlje. Prošle godine u majskim poplavama Cerska je pretrpjela dosta materijalne štete, putevi su oštećeni, veliki broj klizišta. Tada je Cerska završila na naslovnicama svih svjetskih medija. Naime, klizište je odnijelo i u potpunosti uništilo džamiju i nekoliko kuća, a nana Hanifa Čelebić je nažalost smrtno stradala. Ostala je munara i ibret. Munara kao spomenik da je nekad bila džamija na tom mjestu, a ibret kako je i munara opstala. Cerani su se brzo organizovali, sanirali štete na putevima, i odlučili da sagrade novu džamiju. Kako mi rekoše 18. maja će biti šljemenska dova, a u avgustu i svečano otvorenje. Zajedništvo je bitno. Dosta je vrijednih ljudi u Cerskoj koji se bore, rade i vide se rezultati. Dosta je i onih koji danas žive daleko do svoje Cerske u dalekim zemljama, ali nisu ipak zaboravili svoje rodno mjesto i svaku priliku koriste da dođu u Cersku ali i da joj pomognu u svakom pogledu, da pomognu svoju rodbinu. Dobar pokazatelj odlične saradnje između ljudi koji su se vratili i žive u Cerskoj i onih koji žive širom svijeta je da na području Cerske je ostalo još nekoliko kilometara puteva koji nisu asvaltirani. Međutim, i to će se brzo asvaltirati. Osim toga, tu je i jedna generacija mladih ljudi koji shvataju važnost povezivanja i saradnje i sa ljudima iz drugih mjesta. Kako mi Samir reče „mi smo svi jedno, sva ova mjesta su naša, i ako smo svi jaki i napredujemo svima će nama biti bolje i mojoj Cerskoj i tvojoj Sućeskoj i Srebrenici“.

Murat Avdić mi je objasnio i pojasnio i situaciju kada je u pitanju povratak. Na područje Cerske se vratilo oko 18% Bošnjaka od prijeratnog broja stanovnika. Murat, vječni optimista, kaže da su se Cerani uvijek borili i nikad nisu odustajali, pa tako da će se i dalje boriti da Cerska živi i bude i ostane posebna. Herojska.

Kada je fino društvo i vrijeme brzo prolazi. Uvijek je to tako. Bližio se mrak, i vjetar je bio sve jači ispod Udrča. Društvo se polako razilazilo. Fino je zaista vidjeti na jednom mjestu više od 30 ljudi, svih generacija. Samir mi je predložio da ostanem s njim, pa da idemo zajedno u Srebrenicu. U putu sa Udrča prema Samirovoj kući sreli smo i njegovu malu rodicu. Dijete nevjerovatne ljepote i najljepših očiju koje sam vidio. Samir je sagradio kuću u Cerskoj i koristi svaku priliku da dođe i provede vrijeme u Cerskoj. Razumljivo je to. Samo jedno mjesto je dom.

Kada smo krenuli iz Cerske već je bio gotovo pao mrak. Zastali smo pored spomen obilježja šehidima Cerske, koje je jako lijepo urađeno. Poštovanje prema historiji i onima koji su živote dali za zemlju Bosnu je veoma bitno. Nakratko smo zastali i kod domačina Mevle u otkupnoj stanici mlijeka. Poselamili se i nastavili put.  Ostala je Cerska iza nas, ponosni Cerani i Udrč koji bdije nad Cerskom. Cerani su Udrč, jaki i nesalomljivi.

Autor: Adem Mehmedović/ JP JS RTV Srebrenica