Nedavni „slučaj Vučić“, nažalost, bacio je u drugi plan i priču o genocidu i priču o „Maršu mira“. Ostale su neispričane priče o učesnicima ovogodišnjeg Marša mira od Nezuka do Potočara. Jedna od njih je i priča o šestogodišnjem dječaku Hadiju Ćurtoviću iz Kalesije, sinu Jasmina i Melise Ćurtović. Doduše, dječak Hadi nije pješačio cijelu trasu, ali je, drugi dan Marša mira, uspio pješke savladati najtežu dionicu puta od Liplja, preko Udrča, do Mravinjaca. Ostali učesnici Marša su se čudili dječaku i izražavali nevjericu da može izdržati cjelodnevno pješačenje. Ipak, Hadi je stisnu zube i izdržao.

– Bilo je malo teško, ali sam izdržao, kaže Hadi.

Na Maršu mira bio je sa majkom Melisom, djedom Avdom Joldićem i dajdžom Tarikom Joldićem.

“Dajdžaaaa! “Dajdžaaaa!“

– U kontinuitetu je pješačio je 8,5 sati. U početku je imao malih problema sa upalom mišića, ali kad su mu medicinari izmasirali noge, poslije je bez problema pješačio. Nismo ga mogli stići, kazuje nam djed Avdo Joldić, dobitnik ratnog proznanja „Zlatni ljiljan“, kojem je ovo bilo deseti put da pješači od Nezuka do Potočara.

Ispričao nam je djed Avdo i jednu anegdotu.

– Sa nama je pješačio i moj sin Tarik, Hadijev dajdža. S obzirom da je Tarik išao brže, Hadi je, želeći da ide uporedo s njim, stalno ga dovikivao. Malo malo pa se kolonom čulo njegovo dozivanje:“Dajdžaaaa! “Dajdžaaaa!“ Ostalim učesnicima to je bilo simpatično pa su i sutradan, kad nije bilo Hadija, svakoga ko bi malo previše otišao naprijed dozivali sa „Dajdžaaa!“

Tokom pješačenja nudili su Hadiju da ga nose, ali on to nije želio. Kaže da će iduće godine krenuti od starta, iz Nezuka.

Ojećao se nekako tužno

– Osjećao sam se nekako tužno zbog ovih ljudi koji su umrli. Išao sam jer ne želim da se zaborave ti ljudi i ne smije se zaboraviti sve to što se njima desilo. Ići ću i iduće godine, kaže Hadi.

Hadi je, saznajemo od njegove majke, prethodnih godina odlazio na Crni vrh kako bi djedu i njegovim prijateljima odnio lubenicu i kahvu da se osvježe, posjećivao ga na prenoćištu i vraćao se kući.

– Ovoga puta, kad je ispraćao djeda, pitao me:„A zašto mi ne idemo?“ To Hadijevo pitanje bilo je presudno za odluku da se 9. jula pridružimo učesnicima Marša. Djed mu je obezbijedio i pravu akreditaciju kakvu su imali i svi ostali učesnici Marša, kaže Hadijeva Majka Melisa Ćurtović.

Hadi je uspio pješke preći 40-ak kilometara trase pune jakih nizbrdica i uspona. Savladavao ih je govoreći da su mu „kočnice dobre“, a i da za uzbrdice „ima energiju“. Međutim, skoro cijelim putem nije ispuštao svoju ruku iz majčine, pogotovo uz Udrč gdje je staza uska, a s lijeve strane prilično strašan, izuzetno dug i strm prizor.

Na kraju su mnogi učesnici Marša bili zadivljeni njegovom hrabrošću i ustrajnošću. I njia je davao snagu da izdrže. Sami sebe su hrabrili riječima: „Vala, kad može dijete, mogu i ja.“

Dječak koji je molio Boga da Bosna pobijedi

Dječak Hadi Ćurtović je od ranije poznat široj javnosti. Naime, Hadi je onaj dječak koji je u oktobru 2013. godine, gledajući utakmicu Litvanija – BiH, molio Boga da Bosna pobijedi. Čak je obećao i da će postiti ako Bosna pobijedi.

– Bosna, Bosna, Bosna… Postiću sve dane k'o prošli put. Molim Te Bože, daj…još samo jedan go…Molim Te, govorio je tada kroz suze Hadi Ćurtović.

Hadijeva dova se primila; Bosna je pobijedili 1:0 golom Vedada Ibiševoća i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Priču o dječaku Hadiju, koji moli Boga da Bosna pobijedi, tada su prenijeli mnogi portali, pisani i elektronski mediji.

I da, Hadi ispunjava obećanje. Ovog ramazana je postio; jedan dan čak i bez ustajanja na sehur.