Kalesija 17°

Ima li pravde za “čovjeka sa žice” i majku šesterice šehida

U Prijedoru se nije dogodio genocid. Nije ubijen dovoljan broj Bošnjaka, smatralo je Sudsko vijeće Haškog tribunala, da bi se utvrdila genocidna namjera. Mišljenje je izdvojio predsjedavajući Sudskog vijeća Alphons Orie.

Među onima koji su mučeni, ali imali sreću da ne budu dio “nedovoljnog broja” ubijenih Bošnjaka je i Fikret Alić. Živ je i danas je u Hagu pratio izricanje presude bivšem generalu Vojske Republike Srpske (RS) Ratku Mladiću.

Fikret Alić, poznatiji kao “logoraš sa žice”, čovjek je čije su fotografije, nastale 5. augusta 1992. godine, obišle svijet. Jedna takva je završila na naslovnici magazina “Time”, a svjetska javnost je, zahvaljujući fotografiji njegovog neuhranjenog i izmučenog tijela kraj žičane ograde logora Trnopolje, konačno imala priliku uvjeriti se u karakter zločina koji se događao pred njihovim očima, u samom srcu Evrope.

Osjetio je Fikret na svojoj koži “nepostojanje genocidnih namjera” srpskih vojnih i policijskih formacija.

– Pokušali su me ubiti, ali sam preživio i sa mnom je preživjela i istina. Ako sam nekad bio slika ljudske patnje, danas sam slika nade. Želim svojoj djeci pokazati kako netko tko je preživio onakav horor kakav sam ja preživio može preživjeti sve – kazao je Alić u jednom ranijem intervjuu.

Danas je, kaže, djelimično zadovoljan presudom Ratku Mladiću.

– Neka sudovi rade svoj posao, ali nadam se da, nakon ove presude, ne bi se trebalo nigdje u svijetu desiti zločin kao zločin koji smo mi prošli – kazao je Alić novinarima u Hagu.

Trnopolje, Keraterm, Omarska, Korićanske stijene, te 3.173 civila ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, ranije obilježenih bijelim trakama, nedovoljan su dokaz za Haški tribunal o postojanju namjere da se sa tog područja u potpunosti istrijebi nesrpsko stanovništvo. Nije ih uvjerilo ni stotinjak masovnih grobnica, ni posmrtni ostavi na više od 450 različlitih lokacija i više od 700 žrtava za kojima se još uvijek traga.

Nedovoljno je za Haški tribunal i šest ubijenih sinova Have Tatarević. Tragala je za njihovim tijelima i za ostacima svog supruga pune 22 godine, da bi ih pronašla u Tomašici. Posljednji put ih je vidjela 23. jula 1992. godine, kada su u selo Zecovi kraj Prijedora došli oni koji “nisu imali genocidne namjere”.

– Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, Muharem – nabraja Hava Tatarević imena svojih najmilijih, koje su oni koji “nisu imali genocidne namjere” odveli iz svojih domova, pravo u smrt.

– Hranila sam ih, nadajući se da će i oni meni pomagati kada ostarim i ne budem imala snage da radim. Kada su počeli da žive i rade, pobili su ih. Pobili su ih oni od kojih smo se najmanje nadali, oni sa kojima smo jeli, pili, zajedno se veselili – priča Hava.

Troje Havine preživjele djece danas ne žive u Zecovima. Ne žive ni u Bosni i Hercegovini već u inostranstvu. U našu zemlju, u svoje prijeratne domove i u posjetu majci Havi dođu ponekad, uglavnom ljeti. Njihova sudbina, sudbina Tatarevića, za Haški tribunal ipak nije bio dokaz postojanja namjere da se jedan narod trajno ukloni sa tog područja.

U Prijedoru, ali i Sanskom Mostu, Vlasenici, Foči, Kotor Varoši i Ključu, su počinjeni zločini, ali ne i genocid. Utvrdilo je to danas još jednom Sudsko vijeće Haškog tribunala. Ubijena je, kažu, “relativno mala grupa Bošnjaka”, što je dokaz nepostojanja genocidne namjere.

(faktor.ba)

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

    Ukoliko imate više informacija o temi ili nam želite prijaviti grešku možete nas kontaktirati i na e-mail: ntv@neon.ba.

    Komentari

    Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

    U prvi razred osnovne škole na području Kalesije upisano 217 učenik …

    U subotu utakmica sezone: OK Bosna bori se za plasman u Premijer ligu

    Putevi u BiH: Na graničnim prelazima putnička vozila ne čekaju duž …

    Servisne informacije iz Živinica (28. 3. 2024.)

    Servisne informacije iz Kalesije (28. 3. 2024.)

    CLOSE
    CLOSE