Nesiba Smajić dvadesetčetverogodišnja studentica iz Seljublja živi svoj san. Prije tri godine otišla je iz Bosne i Hercegovine kako bi nastavila studirati u Maleziji. Prethodno je uspješno studirala na Internacionalnom Burc Univerzitetu  u Sarajevu, a zatim na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

NEON Televizija je napravila intervju sa ovom hrabrom djevojkom, kako bi nam otkrila šta je zaista potrebno kako bi čovjek slijedio svoje snove.
-Reci nam nešto o tvom školovanju, koji su bili tvoji prvi koraci?

-Nakon uspješno završene osnovne škole u Požarnici, OŠ „Simin Han“ upisala sam Behram-begovu Medresu u Tuzli, to je bio moj dječiji  san. Uvijek sam maštala o tome kako ću jednog dana šetati svojim gradom uzdignute glave kao medresanka sa mahramom na glavi i praktikovati svoju vjeru koja mi je od malih nogu bila vodilja. Period medrese je jedan poseban period moga života za koji sam Allahu zahvalna da se dogodio. Kako se medresa bližila kraju ja sam čula za mogućnost školovanja u Maleziji, dosta sam istraživala i moja želja za tim je postajala veća. Međutim u to vrijeme nije bilo nafake da se ostvari moj cilj, nije bilo nikakvih ponuda za školovanje bosanskih studenata ovamo. Pa sam tako po završetku školovanja u Medresi, kao uspješan učenik dobila punu stipendiju za studiranje na  Internacionalnom Burc Univerzitetu u Sarajevu koju sam naravno rado prihvatila. Tu sam završila jednu godinu studija, iako sam uvijek osjećala neki nemir u duši, kao da to nije TO mjesto kome ja pripadam.  Krenuvši na drugu godinu shvatila sam da to definitivno nije to sto želim. Poslije toga sam studirala godinu dana na univerzitetu Tuzla, gdje sam također završila godinu. Ali taj nemir, nelagoda je uvijek bila tu, moja intuicija mi je govorila da to nije TO. Dok jednog dana, nisam dobila poruku od studentice  iz Malezije, koja je tamo već studirala,  u kojoj mi ona govori kako Univerzitet Malezija Perlis nudi 3 pune stipendije bosanskim studentima. Kako sam imala već sve papire uz sebe, odmah sam poslala mail prijavila se, ali bez mnogo nade. Nakon  svih pokušaja  nisam mislila da ću ja baš biti te nafake da budem među te tri sretne osobe, ali eto dogodilo se.
-Da li te bilo strah tvoje odluke?

-Uz činjenicu da ostavljam dvije godine fakulteta iza sebe, porodicu i sve što mi je do tada bilo poznato moje odluke me nije bilo strah nimalo, jer sam znala da je to TAJ put koji je sa mene određen. Znala sam da je to hajr, i osjećala sam čvrsto da je to moja nafaka za kojom moram da idem. Nisam to mogla propustiti.

-Koliku si imala podršku okoline, te da li su roditelji bili zadovoljni tvojom odlukom?

-Podrška okoline kao okoline, nije bila nimalo ohrabrujuća. Bilo je raznih komentara. Ali hvala Allahu, imam divnu porodicu,  amidže  (Omer i Esed i njihove porodice) koji su me podržali i ovom prilikom im se zahvaljujem. I u to vrijeme moj  rahmetli djed Hadzi Osman Smajić je bio živ, koji me također podržao sa suzama u očima, koliko mu je bilo žao da odlazim bio je sretan i ponosan da sam dobila takvu priliku i da sam se usudila na taj korak. Brat, njegova supruga i  roditelji su naravno ti koji su uvijek bili tu uz mene. Roditelji su najveća podrska naravno. Oni su ti  koji su svoj život posvetili  meni i bratu, i uvijek sve žrtvovali da bi  mi bili sretni. Koliko god im teško palo da odlazim, i da ću biti daleko od njih, i iako sami ne vole tu činjenicu da sam ovamo, pordžali su me. Dali su sve od sebe da moj boravak ovdje bude što ugodniji, nisu željeli stati na put mojoj životnoj želji, iako su mogli. Dozvolili su mi da biram sama svoj put.  Moji roditelji su zaslužni za sve što sam do sada postigla u životu, i nema tog načina na koji bi im se mogla odužit za svu podršku i ljubav koju su mi pružili u mom životu. Da oni nisu bili takvi kakvi jesu, i da me nisu podržavali i pružali svoju ljubav ne bih imala snage i mogućnosti da doguram tu gdje jesam. Samo Allah zna koliko sam zahvalna i sretna sto mi je njih podario za roditelje i što sam rođena u takvoj porodici, nadam se da ću im jednog dana moći biti roditelj kakvi su oni bili meni. Definitivno bez njihove podrške i upute ne bih mogla.
-Sjećaš li se onog trenutka kad si spakovala stvari i konačno krenula na daleki put?

-Trenutka kad sam spakovala stvari i krenula se ne sjećam baš dobro, nekako malo kao kroz maglu. Ali se dobro sjećam trenutka kad sam sletila u Maleziju, pa sam htjela izaći na čist zrak sa aerodroma, i po izlasku na „zrak“ sam se brže vratila unutra. Bio je to toplotni šok , inače ovdje je jako vruće, i to je jedna stvar na koju se još navikavam.

-Kako si se osjećala kada si stigla?

-Kad sam stigla osjećala sam se jako ispunjeno i zahvalno da sam konačno tu, sjećam se lijepo da sam
stojala sa djevojkom koja je došla skupa sa mnom tad ispred tornjeva blizanaca u Kuala Lumpuru i da smo jedna drugu pitale jesmo li stvarno tu, jesmo li mi stvarno tu 14000 kilometara daleko od kuće, izgledalo je kao san..

-Gdje boraviš tokom studija? Da li je bilo teško “uklopiti” se u novu okolinu?

-Tokom studija boravim u tzv. studentskim stanovima, svaki stan ima tri sobe, kuhinju i kupatilo. Tako da svaki internacionalni učenik ima svoju sobu. Živim skupa sa bosanskom kolegicom i djevojkom iz Somalije.  Za lokalne studente je drugačije. Mi što dolazimo iz daleka imamo privilegije, pogotovo Bosanci. U novu okolinu mi se bilo teško uklopit, jer ništa nije onako kako sam navikla. Čak se i vrata zaključavaju na suprotnu stranu. Na hranu se još nisam navikla, niti vjerujem da ću moći, jedu jako ljutu hranu i većinom je to riža, naš organizam tu ljutinu i količinu riže ne može podnijeti.

-Da li ti je nedostajala tvoja “stara” okolina, te šta najviše?

-Što se tiče moje stare okoline, naravno da mi je nedostajala i sada mi nedostaje. Prijatelji, porodica, bosanske kahve. Ali nije mi bilo teško, jer pravi  prijatelji su još uvijek tu a hvala Allahu i porodica. Naravno i sad poželim, ponajviše bratiće da me onako veselo dočekaju i  porodicu, ali tu sam s ciljem. Znam zašto sam došla i ne pada mi teško, znam da su dobro zdravo, a i oni znaju da mi je dobro hvala Allahu i nema razloga za tugu.
-Imaš li planove za budućnost?

-Što se tiče budućnosti, nemam čvrste planove, Allah zna najbolje kakva je naša nafaka. Cilj mi je pokupiti sto više znanja, u ovom periodu dok sam tu i ponijeti u našu lijepu Bosnu, te naravno dati što ljepšu sliku njima o Bosni. Odnosno, pokazat im šta mi imamo za ponuditi, osim Pjanića, Džeke i Ibiševića. A po završetku, rado bih ostala u Maleziji,  nažalost ipak je predaleko da gradim svoj život ovamo, želim biti bliže porodici, tako da se planiram vratit u Bosnu ali opet Allah najbolje zna.
-Imaš li kakvu poruku za one koji još uvijek tragaju za svojim “putem”?

-Onima koji tragaju za svojim putem bih preporučila prvenstveno, da mudro izaberu put kojim žele da idu i da ne dozvole da ih ništa poljulja u njihovoj namjeri. Da se drže Allaha jer uz Njega sigurno neće pogriješiti, nece im On dozvolit da pogriješe. Moraju imati cilj, želju da uspiju i sabur. I da…. nema ništa lako, za sve u životu sto želimo da postignemo moramo se nečega odreći, trebamo sebi poredati prioritete u životu.  I naravno da ne odustaju, svaki trud se kad tad isplati.