Trenutno najbolji bh. košarkaš Jusuf Nurkić u susjednoj Hrvatskoj oporavlja se od povrede koju je zadobio u martu ove godine.

Nurkić (25) je igrao sezonu života, mediji ‘preko bare’ takmičili su se ko će više napisati hvalospjeva o onome što prikazuje, no u duelu s Brookyln Netsima pukle su mu obje kosti potkoljenice i proći je još vremena dok se ne vrati na parket.

A za to vrijeme naš košarkaš boravi u Hrvatskoj u kojoj je igrao prije nego što je otišao u NBA, a takvu priliku tamošnji mediji nisu propustili, pa su s njim napravili intervju u kojem je o svom djetinjstvu, početku karijere, o dosadašnjoj NBA karijeri…

Danas kada živi američki san ne libi se pričati o svom porijeku, selu u kojem je rođen.

“Inače sam iz Svojata. To vam je selo od 400 kuća. Imao sam sjajno djetinjstvo, uz sve te neke seoske priče i bikove, krave, ovce… Imali smo stočarsku farmu, djed je imao bikove. Tako se preživljavalo. Farmerski kruh je jako težak i to treba poštivati”, kazao je Nurkić za Večernji list, istakavši kako kao dijete o ‘američkom snu’ nije ni maštao.

“Ja ga nisam nikad imao jer sam odrastao na selu i nisam pratio NBA košarku. Nisam imao kada. Uz obveze na farmi i u školi, nisam se mogao ustajati u četiri ujutro da bih gledao NBA košarku.”

Danas ga, kaže, u Svojatu mnogi ni ne prepoznaju. Profesionalne obaveze mu ne dozvoljavaju da toliko često dolazi.

“To je moje selo, moji ljudi, moji korijeni. Ja to ne želim izbrisati niti imam potrebe da krijem. No, ja sada tamo rijetko dođem, ali kada se igrački umirovim vjerujem da ću ondje biti više. Neki su me posljednji put vidjeli dok sam bio dijete, ni približno ovako visok, a sada je tu i brada pa me neki i ne prepoznaju.”

A priča o tome kako je postao košarkaš je kultna. Menadžer Enes Trnovčević jednog dana je pročitao članak u novinama kako je policajac Haris Nurkić, inače Jusufov otac, sam u tučnjavi prebio 14 osoba, pa je odmah sljedećeg dana krenuo u Tuzlu da se susretne s njim i prvo pitanje je bilo: ‘Imate li sina?”

“Premda ja dotad nikad košarkašku loptu nisam držao u rukama, čovjek je pao s neba i počeo pričati mojem ocu i meni kako ću ja biti NBA igrač. Čovjek je počeo pričati bajke, cijela Bosna se smijala, a neki su i rekli da nisam talentiran i da probam sa školom. No, taj čovjek je imao nešto. Kao da je bio vidovit. Ja vjerujem u sudbinu. On je moj doživotni menadžer.”

Jedan dio karijere Nurkić je proveo u Cedeviti u koju ga je doveo Aco Petrović. Tu se, ipak, nije naigrao.

“Aco je ipak bio fer. Cijenim iskrene trener koji imaju drugačiju viziju pa puste igrača na kojeg ne računa. Rekao sam mu da vidim da on za mene nema prostora i pitao da li bih mogao ići negdje na posudbu. On je rekao nađi si klub i ja sam otišao u Zadar. Zanimljivo je da je u tom trenutku opcija bio i Široki no tamo su rekli da musliman za taj klub nije nikad igrao, a niti da neće. No, meni je u Zadru bilo super. Beskrajno sam zahvalan treneru Nazoru i cijelom gradu. I danas kada dođem dolje, ja se osjećam posebno. To mi je bilo najljepše razdoblje u karijeri.”

Otkrio je, između ostalog, i kako je dobio nadimak ‘Bosnian Beast’.

“Ispočetka se pričalo hoće li me zvati ‘Bosanska Zvijer’ ili ‘Bosanski Medvjed’, a na koncu je ostalo to sa ‘Beast’. U tome su sudjelovali navijači, ali i moji saigrači. Dakle, niko konkretan nije mi dao taj nadimak, nego se to nekako spontano pojavilo. Nije to loš nadimak jer svaki put kada me tako oslove čuje se i za moju Bosnu.”

Osim među navijačima, omiljen je i u svlačionici.

“Uvijek morate znati s kim se možete šaliti, a s kim ne. Onog koga boli, njega zezate malo više, da se navikne. No, morate znati prihvatiti i šale na svoj račun”, rekao je, između ostalog, Nurkić u razgovoru za ugledni Večernji list. 

U NBA ligi mnogi igrači imaju filmske životne priče, no kada neko kao Nurkić počne trenirati 2009. godine, a 2014. završi na draftu, to je uistinu san.

Izvor. večernji list/sposrtsport.ba