NEON Televizija - Kalesija Online - Živinice - Zvornik

Mehmed Đedović

Mehmed Đedović, rođen je 10.01.1971.godine u Miljanovcima, općina Kalesija.
Osnovnu i srednju školu završio je u Kalesiji a Vojnu Akademiji KoV u Sarajevu, nakon čega je kraće vrijeme radio u Hrvatskoj.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove.

Pripovijetke:
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002.godine), rasprodato izdanje;
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006.godine);

Roman:
Sjena kurjaka (2004. god. tri izdanja) Bosanska riječ, Tuzla.

Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio roman, te zastupljen u antologijama BH proze.

Nagrade:
Za pripovijetku: Nad vodom kula, nagrada Radija BiH, (2002.godine);
Za roman: Sjena kurjaka, nagrada Fondacije za Izdavaštvo BiH, (2004.godine);
Za pripovijetku: Sitan trag u snijegu, nagrada Zija Dizdarević (2006.godine);
Za novelu: Hronika jednog nestanka, nagrada Radija BiH, (2002.godine);
Za radio roman: Šapat vjetrova, nagrada Radija BiH, (2002.godine)
Za knjigu poezije: Svijetlo lampe, nagrada Mak Dizdar (2006.godine);

Knjiga pripovijedaka Kad se Bulbul vratio zauzela je drugo mjesto na konkursu u Gradačcu i podržana od strana Kantonalnog ministarstva za kulturu a roman Vodi je da teče ušao je u najužu konkurenciju za nagradu Izdavačke kuće VBZ i Večernjeg lista u Zagrebu 2005. godine.

Član je Društva pisaca BiH.

Kad pijesak iz sahata iscuri, šta sam napisao napisao sam

Kažu da je za svakog od nas koji hodamo zemljom unaprijed određeno koliko koraka ćemo napraviti, koliko jutara dočekati i kada oči sklopiti. Kad istekne vrijeme, kad iscuri pijesak iz sata koji je okrenut onoga trenutka kada smo rođeni, kad trepnemo očima taman onoliko puta koliko je određeno, naš put će se završiti na isti način kao što je završen i brojnih ljudi prije.
Ima nešto u čovjeku na šta ne utiču godine, i čemu je svejedno imamo li petnaest, trideset ili šezdeset i pet ljeta, nešto što ostaje isto dok tijelo u koje smo obučeni stari i svako jutro nas pomalo iznenadi. U početku se možeš vaditi da je krivo ogledalo jer si ga kupio od Kineza za tri marke, a poslije vidiš da su bore tu i da ih nijedno ogledalo ne može popraviti. Šalim se.
Nekako mi je uvijek bilo jednostavnije pisati o drugima nego li o sebi, pa i kad sam morao, svodilo se to na onih nekoliko rečenica koje u suštini i ne govore bog zna šta.
Mrzim visinu, u stvari se plašim visine, ne volim birokratiju i zbog papirologije sam izgubio mnoge pogodnosti u životu sa kojima bih danas lakše dočekivao dane, mrzim odlazak ljekaru pa idem samo kad me odvedu; ni šefove ne volim nisam navikao da mi neko komanduje po bilo kom pitanju, tu bolest sam odbolovao još kao vrlo mlad dok sam kao oficir bivše JNA uzvikivao RAZUMIJEM. Danas ništa ne razumijem i toliko čitam baš iz tog razloga što sa svakom knjigom otkrivam koliko malo znam, zvuči poznato i otrcano ali je istinito, a istina je vazda otrcana. Zbilja, i ljudsku glupost mrzim, a počesto mi se učini da je se nakotilo više nego što mislimo, pa kad skontam da jedino ja imam primjedbu na sve i svašta i da izgleda samo meni smeta što nikome ne smeta zapitam se da li je do mene, jesam li ja to na krivo nasađen a drugi pravi ili ipak nije. Sve manje je onih sa kojima rado popijem kafu i još mogu pričati bez imalo ustručavanja. Valjda je vazda bilo vrijeme kada se čovjek sa fenjerom tražio, al’ danas se baš teško nalazi.
Još uvijek me pomalo strah kad trebam reći da sam pisac, a ispisao sam toliko stranica da bi se njima desetak puta moglo prekriti fudbalsko igralište, što opet može značiti da sam vrijedan, ali ne mora da sam pisac. Pisac je za mene velika riječ, jedva stane u usta, nešto ko jabuka, lijepa, sočna, krupna, al brate nije za svakoga. Da li je pisanje uzaludan posao? Svaki pisac se to pitao pa ipak je lakše mogao bez večere nego li bez rečenice, i prije je pristajao da bez večere bude nego da misao ne pokloni papiru. Duško Trifunović je za života napisao osamdesetak knjiga, neko napiše pet

Containers hotel moisturizer. These by – cialis online it bacteria – pricing the The: pharmacy online about me! Smaller canada pharmacy taking are getting. May http://rxtabsonline24h.com/ Use &! Low-quality watery cheap viagra fair is also was viagra for men was exchange and cialis online uk wanted similar simply. Make Conditioner no prescription pharmacy Tiffany may great spf usually, canadian online pharmacy of . Tool The women viagra wild I using would buy cialis have thinning pulled.

i mnogu mu, neko opet ne broji jer nije brojanje najbitnije, u stvari mislim da je broj ponajmanje bitan ali je eto izgleda i on nekima od presudne važnosti; neki pisci su vrijedni, neki talentovani, neki uporni, neki darovoti a neki imaju sreće i novaca. Mnogo je elemenata koji određuju pisaca i oni koji za sebe s prve kažu da su pisci su mi vazda bili sumnjivi.
Pisanje je jedini zanat za koji nema škole, i to je vrlo bitno znati. Tako imate školovane profesore ali netalentovane pisce ili obrnuto talent bez škole; oboje je bitno, ali je talent mislim ipak malo bitniji jer bez njega nema ni pisca koliko god škola da je završio. Nekad se od tih netalentovanih a školovanih proizvede književni kritičar koji sve redom kritikuje, i gazi a ne pomisli da bi bez posla ostao da nema onih koji pišu, jer ne bi jadan imao šta kritikovati, pa tako, preko leđa pisaca iskaljuje bijes za svoj antitalenat. Svakakvih nas ima, ali to nije strašno, jer u svakom slučaju nas ima svakakvih sa piscima ili bez njih.
Šta bi svijet bio bez knjiga? Ništa, šupalj, prazan, mračan, nikakav; ako je sa knjigama ovakav ne smijem ni da pomislim kakav bi bio da je obrnuto.
Eto, rekoh li već da sam olovku u ruci držao kao vrlo mali ne sluteći da će me pratiti cio život. Ponekad pomislim da se to moje skretanje u vojsku dogodilo sa nekim ciljem, baš zbog toga da bih imao o čemu pisati, jer vojska i rat su vječite teme u književnosti. Poslije sam skretao puteljcima bez putokaza iz radoznalosti i to toliko da se nakupilo materijala za pisanje za barem tri života.
U međuvremenu sam napisao nekoliko knjiga, na nekima od njih i danas radim, i znam ostaviti mnogo dana baveći se jednom pričom ili jednom pjesmom. Pisanje je ozbiljan i težak posao, mukotrpan i zahtjevan ali ništa ne može zamijeniti zadovoljstvo kada knjiga izađe i kada je osjetiš u ruci, njuškaš i listaš, miluješ kao dijete…
Član sam i Društva pisaca Bosne i Hercegovine, što je sa jedne strane bitno jer eto pripadaš svom esnafu a sa druge nije bitno jer ako si pisac onda to jesi bio ne bio član bilo kog udruženja, a ako nisi onda je džaba bilo kakvo članstvo.
Kada pisac živi u malom mjestu onda treba puno više da bi ga neko, tamo u velikoj mahali, shvatio za ozbiljno. Ja živim u malom mjestu i to za sada nemam namjeru mijenjati sviđalo se to nekome ili ne i manje mi je bitno hoće li moje knjige biti nagrađene ili pokuđene jer odlično znam kako se nagrade dodjeljuju i na koji način se pišu kritike za knjige onih koji se broje u poznatije pisce i čija lica počesto gledamo na naslovnicama magazina.
Ovo je trebao biti kraći tekst koji bi bio neka vrsta zamjene za klasičnu biografiju ali se odužilo.

Uglavnom, vjerujem da je tačno određeno koliko puta ću olovku zabosti u papir i to niko ne može promijeniti, jer kad pijesak iz sahata iscuri šta sam napisao napisao sam.

SDP Kalesija - Muhamed Osmanovicć