Premda je prošao sve Slobodine selekcije, iako u nogama ima tridesetak nastupa u mlađim drźavnim selekcijama, u svojoj Slobodi nikad nije dobio pravu šansu.

Semiru Musiću, kao većini Slobodine djece tražila se dlaka u jajetu, dok su Tušnjem paradirali “sezonski” igrači. Koji su trajali manje od jednog godišnjeg doba. Takvi su, nažalost, uvjek bili na višoj cijeni od Slobodine djece.

Musić se jesenas vratio kući. Iza njega je iskustvo, koje je stjecao u Grashopersu i Norveškoj. Prije povratka na Tušanj Musić je bio pred potpisom ugovora za Zrinjski, ali je srce vuklo na Tušanj.

Jesenas se nije naigrao. Trener Zlatan Nalić čekao je pravog Musića. I dočekao. Pripremne utakmice pokazale su da bi Kalesijac mogao biti Nalićev vrlo važan igrač u proljetnoj sezoni. Spretni veznjak, kvalificiran da uspješno igra na krilnoj poziciji, u najboljim je godinama. On ima svoje lične motive; da se pokaže u najboljem svjetlu u klubu u kojem je odrastao, te da igrama doprinese plasmanu Slobode u Euro ligu, u godini kada klub slavi stoti rođendan.

I sam Nalić, kao vrlo nadaren igrač, nije dobio pravu šansu. Koliko je, obzirom na svoj potencijal, zaslužio. I tada su na Tušnju bolje kotirali “stranci”. Darko Todorović i Eldar Ćivić, najbolji su primjer kako su domaći igrači jedini ispravan kurs i najisplativija investicija. Možda već sutra Edis Smajić krene njihovim stopama.

(R.S./Sportske.ba)