Hanifa je rođena 10.7.1935. godine. Kada je Ramazan nana posti i kaže da se tada puno bolje osjeća – dok posti ne mjeri pritisak. Bez obzira na godine, Hanifa je pokretna, sama sebi kuha i samostalno obavlja osnovne poslove.
Kako reče Halid-efendija, sama jedošla do džamije da plati zekat i sadekatul-fitr, da nagradi imama za učenje mukabele. Počastila je slatkišima i sve prisutne džematlije pred teraviju.
Otac je vodio računa da njoj i ostaloj djeci usadi naviku klanjanja namaza. Nije im dao spavati dok ne klanjaju jaciju, a na sabah bi ih budio govoreći: “Ustajete, ode sabah niz rijeku”.

Osnovno o vjeri naučila je od bule Zule, polaznice medrese koja se udala u Jablanicu, a koja je, inače, bila kćerka imama iz Maglaja.

Hanifa je mati šehida. Njen sin Nusret ubijen je 1993. godine u poljima na Bijeloj Ploči. Nakon završene smjene na linije, otišao je da nađe paketić hrane koji su iz aviona izbacivani na tom području. Pokosio ga je rafal… Iza njega je ostao sinčić od desetak godina i kćerkica od dvije godine. Ubrzo su djeca ostala i bez majke – umrla je.

Hanifa se kroz suze prisjeća svog zadnjeg rastanka sa sinom. Žali što je zaboravila dati mu jednu cigaru koju je imala i koju mu je namjeravala dati kad krene na liniju. Prisjeća se kako je bio lijep i kako je na liniju otišao okupan i sređen… Nusretova djeca su, hvala Bogu, odrasla i završila su škole. Obilaze nenu… Muž joj Emin umro je prije dvadesetak godina…

Hanifa ima još tri sina. Dvojica žive izvan Bosne – u Njemačkoj i Holandiji, dok treći sin živi u Jablanici. I njemu je žena, kako kaže, mlada umrla. Sinovi se lijepo brinu o njoj. Angažirali su jednu komšinicu da kod nje bude na konaku, da joj bude uvijek na usluzi…

Hanifa je lijepa i tiha žena… Bez obzira na iskušenja, pomirila se s Božijom odredbom. Utjehu pronalazi u vjeri…