NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Mehmed Đedović: Kroz Crnu Goru

... | 19. Avgusta 2016.
13:34
Kalesija Online

Kada sam ono prvi put otišao u Petnjicu?

Aha… Mislim da sam pozvan da govorim o književnom tekstu Safeta Sijarića jer to je njegov kraj pa su mu upriličili književno veče. To je kraj i Faiza Softića, meni ništa manje dragog pisca i još dražeg prijatelja.

Dragutinovici002

Petnjica je u Bihoru. Kada nakon Bijelog Polja, pratite put za Berane, skrenete lijevo, i onda još malo i u Petnjci ste.

U jednom malom mjestu, opštini, koja se zeleni, dočekaju vas topli ljudi i osvoje za sva vremena.

Zavičajne staze su kulturološka manifestacija koja se baš tu održava nekoliko godina za redom. Čitav niz kvalitetnog književnog i drugog programa. Kroz taj kraj prodefiluju ljudi koji u književnosti nešto znače. A sve to pod budnim okom i organizacijskom kreativnošću jednog nevjerovatno čovjeka, čija silna energija u to vrijeme dočeka i isprati mnoge ljude i kvalitetne manifestacije, Mirsad Rastoder. Da je jedan takav organizator, vrijedni, kreativni čova negdje u nekom ministarstvu kulture Crne Gore, mislim da bi činio čuda, no nije moje da odlučujem ko gdje treba da bude, ali se eto usuđujem da pomislim kako bi Mirsad taj posao izvanredno radio.

I ove godine me dočekala i Petnjica i Mirsad, a ja sam se radovao jer sam znao da daljina koju prelazim da bih stigao ne znači baš ništa kada znaš gdje i kome ideš.

Neću detaljisati šta se sve događa u okviru ambiciozno zamišljene i realizovane manifestacije kulture u tom kraju (Bihorsko kulturno ljeto). Spomenut ću tek jednu zanimljivu anegdotu. Naime, pisci, posjetioci, gosti, posjete česmu Ćamila Sijarića, velikog pripovjedača koji je baš tu odrastao i tu vodu pio. Kraj česme se održi lijepa besjeda o Ćamilu. Tako se nakon besjede jedan od pisaca ponadao da će mu ako se napije iste te Ćamilove vode doći i da pripovijeda kao Ćamil, pa krenuo da pije, i pije, i pije… Kad su ga upitali što toliko pije, voda je hladna, da se ne prehladi; on reče da ima namjeru pisati roman, pa je red da popije više čudnovatne vode sa Ćamilove česme.

MESA DEDOVIC (7)

Lijepo bilo u Bihoru. Kreativno, sadržajno, nevjerovatno za jedno tako malo mjesto. Toliko ljudi i događaja da se toga ne bi postidio ni neki puno veći grad.

Nakon Bihora, pravac Bar.

Umjesto da, ko sav normalan svijet ganjam pokemone, sa sjevera Mentenegra gazim put mora.

U Bar dolazim na poziv Kulturnog centra, da u okviru Barskog ljetopisa održim autorsko veče, a moj sagovornik je, ko bi drugi do Mirsad Rastoder, novinar i urednik na radio Podgorici.

U Baru je i Mila, žena koja mi je kao srednjoškolcu predavala srbskohrvatski jezik i književnost, u vrijeme kada je obrazovanje odgajalo ljude.

U Baru je još dosta meni dragih ljudi, ali bih izbjegao da ih nabrajam da koga ne zaboravim.

U Baru je i stari grad Bar, koji sam polahko i natenane obišao. Nevjerovatan je taj grad, golem, sadržajan i veoma živ.

Upoznao sam i Sadu Peričića, kojeg mi je Mirsad predstavio kao pjesnika i maslinara no on je puno više od toga.

Veoma sadržajno i ispunjeno vrijeme tokom boravka u gradu na moru, u luci o kojoj svašta mogu ispričati i reći, ali opet to neće biti sve, u gradu koji me već nekoliko puta toplo primio i srdačno ispratio nikad se ne opraštajući sa mnom i kao čovjekom i kao autorom. I vratimo se jedan drugom, ja računam i nadam se da ćemo se i dalje vraćati, jer nijedan od nas se ne misli opraštati sa onim drugim.

Autorsko veče se dogodilo ispred dvorca Kralja Nikole. Mila najavila gosta, Mirsad sa njim razgovarao i činilo se da bilo vrlo interesantno jer publike zaista nije falilo, da ne kažem da je plato ispred dvorca bio pun puncat.

Bilo je lijepo i svi su zadovoljni, i organizatori i publika, pričali smo o knjigama i pisanju, i nismo završili jer vrijeme je vaoma brzo isteklo, šezdeset minuta dok dlanom o dlan.

Sutradan sam auto pustio da ide prema Bosni. Zna on taj put napamet… opraštao se nisam, nadajući se skorom vođenju.

Hvala Baru, i Baranima, ali i svim drugim koji su to veče obogatili i oplemenili. Priča o knjizi nikada nije pogrešna ni dosadna, jer knjiga je početak i kraj svakoga od nas, jer svako ima svoju priču koja barem jednu knjigu zaslužuje.

I da ne griješim dušu valja na kraju spomenuti i ono što je moralo biti na početku. Naime, u organizaciji biblioteke i kulturnog centra iz Bijelog Polja dogodila se promocije romana Legionar i u kući Rista Ratkovića i bilo je sjajno. Edin Smailović je govorio o knjizi, i Faiz Softić a i ja sam rekao ponešto.

Eto, tako se dogodila lijepa književna šetnja kroz Crnu Goru, od koje su mi ostali pozitivni leptirići u stomaku, gdje sam sreo prijatelje i gdje se sve vrtjelo oko knjige, a piscu ništa drugo i ne treba…

I nimalo mi nije žao što nisam ganjao pokemone, dok je ove pameti vjerovatno i neću.

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Kolumna