U okviru 30.kola Premijer lige BiH na Koševu su se sastali “Sarajevo” i “Čelik” . Prije početka utakmice bila je mala svečanost. Kalesijac Mersudin Ahmetović dobio priznanje, jer mu je to bio 100. meč u dresu Bordo tima.
Sarajevo je u 21. minuti povelo sa 1:0, a u šesnaestercu gostiju sjajno se snašao Tatar, da bi tri minute kasnije Ahmetović rutinski iskoristio kontru domaćih i povisio na 2:0 te time krunisao jubilej. Do kraja susreta mrežu gostujuće ekipe nogometaši Sarajeva pogodili su tri puta, pa je tako susret završen rezultatom 5:0.

Podsjećanja radi, nogometni koraci golgetera iz Kalesije nimalo nisu bili lagani. Rijetki, znaju težak životni i sportski put napadača Sarajeva i Premijer lige. Mersudin Ahmetović je imao “paklen” put do reflektora slave. Živio je s roditeljima u malom mjestu Zukići. Dijete je iz radničke porodice. Počeo je u klubu koji je imao samo jednu selekciju. Seniore. Premda mlad, s petnaest godina je igrao s desetak godina starijim od sebe.

Kako je brzo “prekucao” FK Memiće, nastavio je u Kalesiji, igrao u Raincima, Radničkom, kasnije Budućnosti iz Banovića, Slobodi. Dalje se sve zna. Rusija, pa ponovo Sloboda i Sarajevo. Rodni list upozorava da misli na neko drugo zanimanje, ali golgeterski osjećaj govori da “Ahmet” nije za staro gvožđe. Igrat će još dvije, tri godine. Na istom nivou. Čak i sada dolaze mu unosne ponude, ali je on odlučio karijeru završiti na Koševu. I početi trenersku u bordo klubu.

Iza Merse u tim najtežim godinama bilo je svega. Krvi, znoja suza. Suljo Sinanović, neumorni tragač za talentima, Vilda, Ahmed, Fudo, Hurem, ljudi su i prijatelji koji su bili uz njega kad je bilo najteže. I najpotrebnije.
Ahmetović je satima pješačio da stigne na autobus za Kalesiju, potom je mijenjao još nekoliko prijevoza kako bi stigao na trening u Lukavac. Najčešće je “tabanao”. Teško, ali je bio sretan što igra. Kao prvoligaški igrač i amaterski reprezentativac BiH čak je spavao u svlačionici. Ne iz hira već iz nužde. Kada bi se s Radničkim vratio s gostovanja, svi autobusi su već završili s redom vožnje. Bio je umoran da bi pješačio tridesetak kilometara do Hemlijaša i Zukića. A i opasno. Svlačionica, tvrde klupe, dresovi su se nametali kao jedino logično rješenje. I rani trening. S osmjehom. Zato što je znao da je to samo jedna stanica, jedna od prepreka koju mora savladati da bi uspio.