Noć ravnodušno prebire suhim listom rasutim po uskom drumu, pa se izmakne, a list dugo i sporo traži put do zemlje.

Tišinu remeti puhanje debelog ježa u lovu, sitno pucketanje grana uspavanog drveća i ptica koja prhnu iz žbuna, sanjiva i uplašena.

Iz daleka noć namirisa znoj na čovjeku, odhukivanje i zastajanje.

Pričao je dugo i otegnuto, mjerio put po širini, često se saplićući, i s mukom ostajao na nogama.

Uzvukao se uz brdešce do mjesta koje je doticalo vedro nebo i činilo ga svijetlijim u mraku. Sjede na oboreni debeli hrast, raskopča košulju i u džepu pronađe zgužvane cigare. Jedva plamenom šibice pogodi da oprži vrh duhana, izvuče gust oblak bijela dima pa ga pusti da iz otvorenih usta ističe po volji.

Prijeđe rukom po neurednoj kosi i promrmlja.

– Jedva se dovuče dovde jado, kako ćeš dalje po ovoj mrakači a.

Trlja oči, vrti glavom i bolno stenje.

– Aaaa, Bože dragi, glava mi je k'o Nerminova trnka ‘čela, biće dobro ako do jutra ostane u komadu. Da mi se barem ne vrti, il’ da mogu hodat’, ugodit’ ovim puteljkom. Da nije živice, Boga pitaj u čijoj bi njivi zaglavio.

Odhukne pa nastavi da priča sa sobom.

– Neka je blesane, konju prokleti, nit’ znaš kad treba počet’, ni kad treba stat’, ločeš ko da ti je zadnja, ko da nema i sutra dan, hoćeš da sve za noć u sebe saspeš, žao ti da išta ostane.

Kad se pravda priča tiše, sporije.

– Šta ću, bolan, kad moram. Zbog nje i ločem, zbog ženska ko i svaki normalan insan. Dobra li je Bože dragi. Stisni pa nakoj curi reci koju riječ. Jok, ne znam i ne smijem, sramota me, stariji sam od nje i ne mogu brate. Ali zato  mogu pit’, sve u nju gledam i šljevam. Lakše mi i slađe kad nju gledam kako se vrti ispred mene, grlo samo traži još.

Ušuti baš kada bi trebao nastaviti sa pričom i gleda u nebo, onda tešku glavu vraća među šake i stenje.

– Da makar mogu izbljuvat’ ovo iz sebe. Puć’ će mi glava do sabaha ko lubenica, hoće života mi moga maloga, hoće sigurno. I treba da puca, dugo me je, vala, i služila, naljoskam se svaki put ko da mi je prvi, i da pukne ne bi joj zamjerio.

Osvrnu se kao da nešto traži.

– Da mi bi malo vode da se napijem ko da bi mi bolje bilo, od nekog zora crkoh, a i glava me more bit’ ne bi boljela da je studenom vodom polijem.

Sagne se do zemlje, spusti koljena pa čelo nasloni na hladnu travu.

– O čemu ja njoj vaki da pričam, o zvijezdama, o mjesecu, o tome koliko sam se puta naloko. Prošo je i taj vakat, moj pobro, cure više niko ne poredi sa zvijezdama, vać za ruku pa u sijeno. Hajd’ skidaj se, jebeš romantiku; i najveće seljanke se jebu ko da su u po bijela grada, samo ti ništa. Sa kim to bolan pričaš, koga slušaš, ovog konja pjanog.

Sjeti se kako je iz Priboja krenuo pješice za Teočak nakresan u nekoj vlaškoj birtiji brljom od šezdeset stepeni. Na pola puta stao da zapali cigaru, a vjetar mu šamarao lice i gasio plamen. Okrene se, zapali cigaru i opet se vrati u onu istu birtiju, a mislio je da ide kući.

Smije se i kljuca glavom po zemlji, smije se a radije bi zaplakao, pustio glas i zadrečao, ali ne može.

– E moj Muhareme, moja rano ljuta, i tridesetu preguli a pameti ne dođe, i još trideset da prođe džaba će prolazit’, – šapuće, s mukom se uspravi i sjede na panj.

– Đe ode ona cigara, majku mu, – vrti se i traži te na kraju potegnu rukom u džep i zapali novu cigaru, gužvajući gotovo praznu kutiju.

– Kad mi se puši, nema cigara, kad sam žedan, nema vode, kad bi šta jeb'o ni dušmana u blizini. Da je ona kraj mene da joj se sad ispričam pa nek bude šta bude. Sve bi joj, vala, rek'o kad bi odma’ krep'o, kad bi mi zadnje bilo. Na ovoj meraji bi sve prizn'o pa nek radi s mene šta hoće. Nek me jebe il’ nek me kući vodi. He, he, he, kući me vala sigurno ne bi odvela, a jebanje joj ne bi smio spomenut’ džaba što sam p'jan. Ona je pošteno čeljade, lijepa, jedra, dobra, dobra ja šta radi. Misliš li ti stvarno da bi naka cura s takim hajvanom koji svako veče zoru dočekuje na kakom kladiću, koji nema ni kuće ni oko kuće, ni posla ni plate. Šta bi joj ti, jado, mog'o dat’ u životu, šta, jebi ga, eto budi iskren pa reci, al’ nemoj da lažeš jer ću te razbit’ pa da si sto puta pjan.

Vjetar isplete grabove grane i pisnu ko dijete u rog od vrbe, ali Muharem ne diže glavu.

Svejedno mu je bilo kada sjena drveća prijeđe preko mjesta na kome je sjedio, a mjesec razrijedi mrak na drugom kraju livade. Ne pomjeri se ni kada zvukovi noći postadoše glasniji.

Uveliko je prošla ponoć a on nije mogao ustati i održati se na nogama, nego je skupljen držao ruke pod glavom i slabašno, isprekidano stenjao.

Muka ga natjera da se pomjeri i pijani pogled brzo se vrati zemlji. Zaustavi dah i još jednom podiže glavu, ovaj put polahko, trljajući otekle oči.

Otvorenih usta gledao je u bijelu haljinu u kojoj je djevojka prešla preko duge njive, a strah ga upola otrijeznio. Nije disao i tek tada osjeti jutarnju hladnoću po vratu i golim prsima. Crnokoso djevojče je hodalo poslije ponoći daleko od naselja, učinilo mu se kao da klizi, ne dotiče vrhove zelene trave. Zastade na putu, vrati se okolo i nijednom se ne sakri njegovom pogledu.

Istinski strah je osjetio kada djevojka stade pored suhe, raspukle kruške i brzo se okrenu prema njemu gledajući ga u oči.

Ukočen od straha i ne primjeti da su mu izgužvane i prljave pantolone navlažene od mokraće.

Negdje zalaja ker. Oglasi se horoz koji je uranio prije svih drugih.

Pored raspuklog stabla kruške, osakaćene munjom u oluji prije tri godine, nije bilo više nikoga.

Muharem Buštić ranom zorom se uvukao u babe Ismeta kuću i kradom skinuo haljine uneređene mokraćom.

Nikome ništa nije govorio. Manje je pio i niko ga više nije vidio da se po mraku vraća iz Priboja.

Proći će i tri godine kada mu je Himzo kovač uz čašicu ljute ispričao kako je kraj puta iznad Vilenjaka sahranjena jedna od dvije sestre bliznakinje iz Kovača.

– Cura naprosto umrla, niko nije znao od čega. Ljudi su pričali, veli Himzo, da se noćima čula vriska iz tog mezara i da djevojka mora da je došla sebi i shvatila da je ukopana živa. U taj vakat i nije bilo hećima po selima, a svi su znali kad je neko mrtav i kleli se da je ona izgledala kao pravi mrtvac. Njeni su davno odselili u Brčko, a nju viđaju iza pola noći kako hoda i traži ko će je otkopati.

– Djevojka još misli da je živa u zemlji, i teško da će naći mir na onom svijetu – reče mu Himzo, a Muharem se zagrcnu rakijom, ostavi čašu i bez pozdrava ode iz kovačnice.

MEHMED ĐEDOVIĆ