Nakon što je nekoliko puta bezuspješno pokušao prijeći granicu s Hrvatskom i domoći se EU i Njemačke, odlučio je ostati i otvoriti restoran.

Migranti koji dolaze u BiH iz Pakistana, Irana, Afganistana, Sirije i drugih zemalja imaju uglavnom jedan cilj – prelazak granice i nastavak borbe za dobrim životom u nekoj od evropskih zemalja, šta god to značilo.

Oni koji se zadrže nešto duže u tranzitu kroz BiH, ne mogu da nađu posao, ali je, ruku na srce, malo onih koji ga traže. Većina njih je u prihvatnim centrima ili u manjim grupama uglavnom u Bihaću i Velikoj Kladuši. Tarik iz Afganistana kaže da se nije trudio da traži posao jer planira što prije napustiti BiH, piše Deutsche Welle.

– Nisam tražio posao, radio sam malo u Grčkoj, ali sam ubrzo krenuo prema Makedoniji i dalje prema Njemačkoj. Sada sam tu i čekam da prijeđem nekako. Novac mi šalje porodica i tako preživljavam, ne namjeravam se ovdje zadržavati – priča Tarik.

Ni poslodavci nisu široke ruke, jer ne postoji mogućnost njihove prijave, a time ni odgovornosti u cijelom procesu. I dok se mnogi slažu da bi vlast trebala da nađe neki model po kojem bi zapošljavanje bilo moguće, Raza Taslim je iz Pakistana krenuo prije godinu, preko Turske i Grčke, gdje je radio nekoliko mjeseci u ugostiteljstvu.

Došao je u BiH prošle godine. Nakon što je nekoliko puta bezuspješno pokušao da prijeđe granicu s Hrvatskom i domogne se EU i Njemačke, odlučio je da ostane i otvori restoran u kojem je glavni specijalitet chicken biryani, za koji rižu nabavlja iz Indije.

– Imao sam i tu jedan problem na početku jer čovjek od koga sam uzeo u zakup poslovni prostor, nakon što sam registrirao restoran na svoje ime, u proteklih deset godina nije plaćao porez. Na to sam izgubio dosta vremena dok se sve to sredilo. U martu ove godine počeo sam s radom. Imam potpisan sporazum na dvije godine s Ministarstvom vanjskih poslova da plaćam rentu, bez obzira na to radim li ili ne – priča Razi, ne krijući zadovoljstvo profitom koji ostvaruje.

Kaže da mu, kada je tek otvorio radnju, nisu dolazili migranti.

– Sretan sam jer posao ide dobro, svi naručuju piletinu s rižom i zadovoljni su. Dnevno imam prometa oko 60 eura, a mjesečno maksimalno oko 1500. Imam i jednog radnika, djevojku ih Bihaća koja je prijavljena i svaki dan pitam da li je potrebno nešto, jer znam kako se ovdje teško živi – kaže Raza, koji ne vjeruje da bi taj novac, u ovakvim uvjetima, mogao da zaradi u Njemačkoj.

Raza planira da proširi posao ukoliko bude imao priliku i ukoliko posao bude išao dobro, a od puta za Njemačku je odustao. Htio bi, kaže, osigurati pristojan život za svoju porodicu, ženu i kćerku koje trenutno žive u Pakistanu, kako bi i one možda jednog dana došle u Bihać. Do tada će, što je ironično, vjerovatno zaposliti još građana Bihaća.