– Donacija koju smo dobili je dostatna za nabavku namirnica za jela koja im donosimo tri puta na dan. Ali još trošimo veliki dio humanitarnih priloga na pripremu i podjelu obroka. Za sada ide nekako, a dokle će vidjet ćemo. Što se tiče ovih migranata koji su izmješteni, oni za sada borave na otvorenom jer mi nismo dobili šatore, ćebad niti ostale stvari koje su potrebne da ih smjestimo. Ovih dana očekujemo izmještanje porodica u hotel Sedra, ali to je za vrlo mali broj njih. Veći dio će i dalje ostati ovdje i mi moramo voditi brigu o njima. Nedavno smo dobili obavijest od centrale Crvenog križa da su sredstva koja nam je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić obećao prebačena na naše račune, ali centrala traži da im se dostavi dokument o namjeni tih sredstava tako da ona još nisu operativna – kaže za Anadolu Agency (AA) Selam Tulić, sekretar Crvenog križa Bihać.

Ekipa AA u Borićima je zatekla i predstavnike lokalne nevladine organizacije “Žene sa Une” koja je u saradnji “Save the Children” pokrenula projekat za djecu u okviru čega njihovi volonteri svakodnevno borave na području oko Đačkog doma i zabavljaju djecu.

– Mi smo ovdje isključivo u službi djece i da im pružimo igru kroz koju ponešto i nauče. Nemamo veze sa ostalim aktivnostima. Svaki dan dođemo ovdje, donesemo igračke, iskupimo djecu i zajedno se družimo – kaže Mebrura, volonterka udruženja “Žene sa Une”

U hladovini visokih borovih stabala, zatekli smo skupine migranata kako sjede na goloj ledini. Jedino skrovište koje su imali bio je objekat nedovršenog Doma penzionera, a sada su i to izgubili, ali ne ljute se. Kažu, nemaju ni razloga, jer niko ih nije ni tjerao da dođu ovamo, iskreni su u svojim izjavama.

– Ne možemo se žaliti. Ne bi bilo korektno od nas, jer nisu vaše vlasti i policija nas silom dovele ovamo. Sami smo odlučili da dođemo i sada se moramo strpiti i nadati se da će ljudi iz Evropske unije da se smiluju i kažu graničnoj policiji da nas pusti da prođemo. Ovo je lijepa zemlja i dobri ljudi u njoj žive. Ali nažalost, slično ekonomsko stanje je kao i kod nas u Pakistanu. Zbog toga smo se odlučili krenuti u potragu za boljim uvjetima rada, gdje ćemo biti kvalitetnije plaćeni. Moja namjera je da odem u Njemačku, a da li ću u tome uspjeti, vidjet ćemo – priča tridesetšestogodišnji Ali Hamza iz Pakistana.

Za sada je barem na kratko rješen problem nedostatka dovoljnih količina hrane, koja je bila potrebna za sve migrante. Ali dugoročno ovaj problem nije u potpunosti riješen, a lokalne zajednice i kantonalna vlast nisu u stanju da same iznesu ovaj teret, zbog čega im je neophodna hitna i adekvatna materijalna pomoć viših nivoa vlasti i međunarodne zajednice.