Literarni natječaj za učenike osnovnih i srednjih škola, koji Medžlis Islamske zajednice Kalesija raspisuje u okviru manifestacije “Poslanik u mom srcu”, organizuje se treću godinu zaredom. Prošle godine su učenici osnovnih i srednjih škola pisali radove na temu “Volimo te, o Allahov Miljeniče”.

Pobjednik natječaja u 2017. godini, u kategoriji učenika srednjih škola, bio je Miralem Alić.

Volimo te, o Allahov Miljeniče

Piše: Miralem Alić

U dugoj noći, dok su svi spavali, ja se eto sasvim slučajno nađoh na širokoj livadi. Zanimalo me ima li kraja taj pejzaž, pitao sam se šta se krije na samom kraju. Topla ljetna noć. Pjev cvrčaka i lavež psa čuvara iz obližnjih avlija sve je što se čulo u ovoj tihoj noći. Svega nekoliko stotina metara ispod naše stare kuće nalazio se voćnjak, koji je nekada obilazio moj rahmetli djed; danas ga, nažalost, ne obilazi niko. Probijao sam se kroz gusto granje voćnjaka. Grane povijene do zemlje ove godine donijele su veliki rod. Na samom dnu voćnjaka nalazi se mali izvor, potok, koji, teče ravno iz planina prema selu i glavnom putu. Kažu: ˝Nema ljepše i ukusnije vode na dunjaluku. Ama ravna joj je samo ona iz izvora Zemzem, ostale, ma kak'i, ne mogu opepelit’.˝ Uživao sam u prelijepom pogledu zahvaljujući punom mjesecu, koji je prosipao mjesečinu svud po livadi. Moglo se kristalno jasno vidjeti svako pomjeranje, čak i par kilometara niže, tamo do izlaza na glavni put. Prilazio sam polahko izvoru držeći u desnoj ruci potpuno zrelu jabuku otrgnutu s grane našeg voćnjaka i mirisao je. Kako sam prilazio, činilo mi se kao da neko već sjedi na kamenu, odmah pored izvora. Potrudih se da ga ne prestrašim, usporimh korak te ga posve usitnih polahko mu prilazeći. Čovjek bijaše okrenut leđima prema meni. Gledao je tamo negdje prema planini. Na onoj mjesečini vidjeh samo obrise njegova tijela kao i crnu sjajnu kosu. Na sebi je imao neku svjetliju odjeću, ali u trenutku uzbuđenja i opreznosti nisam uspio razabrati kakva je to odjeća. Pored sebe, na lijevoj strani držao je nešto poput kožne torbice. Izdaleka nisam jasno vidio šta je, ali najviše je ličilo na one koje su Arapi nosili na svoja duga putovanja, one u kojima su čuvali i spremali vodu. S desne strane bijaše jako lijep drveni štap, isklesan i prošaran crnim linijama. Tišinu koja je tamo vladala prekide njegov glas: “Es-selamu alejkum, mladiću!”

Zatekao me tim riječima toliko da mi se korak doslovce zaledio. Htio sam krenuti par koraka naprijed, ali kao da mi se nije dalo. Sve što sam mogao u tom trenu jeste odgovoriti: “We alejkumus-selam!”

Taman što sam krenuo da ga priupitam koju finu i pametnu, čovjek me ponovo preduhitri novim pitanjem: “Otkud ti u ovaj kasni sat u voćnjaku, jesi li možda žedan, pa si došao na izvor da se napiješ vode?”

“Nisam gospodine. Znate, ovo je voćnjak mog djeda, pa sam izašao malo da prošetam. Nisam ovdje bio jako dugo, pa sam se zaželio ovog pogleda i mirisa.”

Neko vrijeme je šutio, a zatim ponovo progovori: “Sigurno ti jako nedostaje tvoj djed?”

U tom trenu kao da oživješe sve one skrivene emocije, koje sam, eto, uspio vješto skrivati i od samog sebe.

“Uhh, da samo znate koliko. Volio bih bar još jednom sjediti u bašči s njim, razgovarati o kojekakvim temama.”

“Vjerujem ti, Allah, dž.š., se za sve nas brine. Naći će Gospodar i za tebe mir, i za tebe spas. Svima nam nedostaje neko koga smo izgubili. On će pomoći svima koji u Njega vjeruju da pronađu pravi put.”

Nakon izgovorenih riječi, ustao je s onog kamena na kom je sjedio. Kožnu torbicu je stavio na rame, a onaj drveni štap primio u desnu ruku.

“Sve je tako kako ste rekli, gospodine. Vi mora da ste neki baš školovan čovjek kad tako mudro zborite. Volio bih da se možemo češće družiti, da i ja šta pametno naučim. Valjalo bi mi.”

On se samo blago osmjehnu. Nije mi se dalo da mu vidim lice. Samo sam od odsjaja mogao primijetiti nešto kraću, crnu bradu. Njegova boja glasa bila je tako neobična, takav glas nisam imao priliku nigdje ranije čuti. Nije pričao mnogo, ali rekao je puno. Činilo mi se da nije čovjek koji s naših prostora, da je putnik koji je sjeo na kamen pored izvora, ne bi li se malo odmorio. Činio se kao čovjek kojeg sada vidim i nikada više neću imati priliku za to. Krenuo sam prema njemu, noge me najzad poslušaše, ali dok sam prilazio kamenu na kom je sjedio, on kao da se izgubi. Zakleo bih se svim svetim na ovom i onom sviejtu, prije samo par trenutaka bio je upravo tu, sjedio je i pričao sa mnom. Dozivao sam ga: „Gospodine! Gospodine!˝, ali odziva nije bilo. Okretao sam se i očima brzo pregledao čitav voćnjak, duge nepregledne pejzaže, ali od njega ni traga ni glasa. Zamišljen i pomalo prestrašen naslonih se na onaj kamen pokraj izvora i duboko se zamislih. Nakon bezbroj pitanja koja sam sebi postavljao u tom trenu, u glavi mi najzad sinu pitanje svih pitanja: ˝Kako je on znao za mog djeda? Ne zna čak ni ko smo mi, a zna da je moj djed preselio na onaj svijet.“

Taman kad htjedoh dokučiti odgovor, koji kao da je lebdio u zraku, negdje u daljini začu se neka muzika. Zakleo bih se da sam tu muziku već ranije slušao. Na samom početku činilo mi se da je to samo buka, koja dolazi s glavne ceste, par kilometara niz rijeku, ali kasnije sam uspio razabrati da se zaista radi o muzici. Bijahu to golemi i snažni udarci ruku o kožicu instrumenta. Izuzetno iskusni udarci davali su perfektne tonove. Podignem se s onog kamena i osluhnem, onaj zvuk i udarci postajahu sve jači i bučniji. Osjećao sam da su svakog trena sve bliži i bliži. Nakon par trenutaka postaše posve glasni, kao da su svega par metara od mene. Pored krupnih i snažnih udaraca o kožicu, začuše se još krupniji i snažniji glasovi koji prozboriše: “Sallallahu alla Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem!”

Glasovi bijahu tako glasni i jasni; svaki mi damar zadrhta. Ama da me neko pita, rekao bih mu da su te noći i ptice, mravi, psi čuvari, ma svi hajvani pažljivo slušali te glasove. Sada me više nije strah, prijaju mi ti glasovi, lijepo ih je slušati.

Malo-pomalo, moje snene oči kao da se sklapaju. Uprkos svoj toj buci i glasnoj muzici, koja dopiraše od nekog koga moje oči ne vidješe, i pored sveg mog napora da ostanem pri svijesti, ja ipak sklopih oči. Istog se trena trznuh i pogledah oko sebe. Na meni bi ona pogužvana, stara djedova posteljina, kojom sam se umotao u snu. Svud oko mene bijeli zidovi, nedavno krečeni. U sobu dopire čak i miris hošafa, koji je nana jučer spremala. Dah mi utihnu, a srce se polako smirivaše, dok se goleme kapi znoja slijevahu niz lice.

“Sada mi je jasno da je ono sve bio san, sada mi je jasno i ko je bio onaj čovjek iz naše bašče.”

Ustadoh, laganim korakom priđoh starom prozoru i pomjerih blijelu storu poput najljepše haljine. Pogledu nije ništa izmicalo; s prozora se vidio cijeli voćnjak, sva ona stabla voćki koje je djed uzgajao čitavog života, čak se vidio i onaj izvor, pa i kamen na kom je onaj čovjek sjedio. Tiho u sebi prozborim, da niko ne čuje: “Allahov Poslaniče, ti nas vodiš pravim putem i istinskoj pravoj sreći na oba svijeta. Allahov Poslaniče, ti zaista jesi u mom srcu i sljedbenik sam tvojih koraka.”

Ovu priču još nikome nisam ispričao. Znam, mnogi mi ne bi ni povjerovali da se sve ovo zaista i dogodilo, ali negdje duboko u sebi ja zaista znam da je On bio tu. Još uvijek čujem njegov glas i sjećam se kristalno jasno svake mudre riječi koju sa mnom prozbori.