Rat je nedavno završio. Posljedice istog još uvijek su vidljive na kućama, avlijama a najviše na licima. O duši da ne pričam. To se nije vidjelo, to se osjetilo. U govoru. U zagrljajima. U želji da zagrliš one kojih više nema. Došao je i trenutak kojeg i roditelji i djeca najviše čekaju. Polazak u školu. Ne sjećam se da li sam imala kosu svezanu u repiće. Ne sjećam se ni haljinice. Ni cipelica. Sjećam se da me mama za ruku odvela do škole. Sjećam se priča ispred škole.

“Učit će vas učitelj. Iz Trpića, Enes Vejzović. Dobar je.” kazala je tetka koja je dovela rođaka.

Ušli smo u učionicu. Ušao je i on. Naš prvi učitelj. Visok, nasmijan. Prijateljski nastrojen.

Sad znam da je pred sobom imao veliki zadatak. Ne samo male pačiće naučiti slova, brojeve. Imao je zadatak da nam djetinjstvo obilježeno ratom pokuša “iskrpiti” i pokazati nam da na svijetu ima ljepših zvukova od granata. Imao je zadatak pokazati nam da na svijetu ima ljepših riječi od onih “sakrij se u podrum, puca se”.

U razredu je bilo učenika koji su ostali bez oca. U razredu je bio dječak koji je protjeran sa ognjišta. Sa porodicom je došao u naše mjesto. Tražili su spas. U razredu su bila djeca koja su pažnje roditelja, posebno oca ostala željna u periodu kada im je ona najviše trebala. Sad znam da je pred njim bila velika zadaća koju je, nakon mnogo godina mogu reći, uspješno obavio.

Bio nam je prijatelj. Naučio nas je sve ono što je kao učitelj imao obavezu.

Naučio nas je i ono još bitnije. Da se radujemo, da budemo jedni drugima prijatelji. Pomogao je pri zacjeljivanju nekih rana. Neprimijetno.

Ne sjećam se jesam li imala kosu svezanu u repiće prvi dan. Ne sjećam se haljinice. Ni cipelica. Sjećam se samo kada je učitelj ušao u razred. Ne sjećam se ocjena, ali čuvam znanje. Ne sjećam se kada je morao zagalamiti na nas ili poslati nas u ćošak. Sjećam se da sam poslije svake poteškoće u starijim razredima pomislila kako je sve ljepše bilo kada je učitelj bio tu…Valjda je to dokaz da su učitelji ispunili svoju misiju

Zbog svega želim reći veliko hvala…

Kada đake uči učiteljica, djevojčice žele biti kao ona-žele biti učiteljice ali kada učitelj uči đake-onda on za djevojčice postaje uzor i osoba koju žele slušati, ne moraju-ali žele. Njegove riječi slijede i godinama poslije i ne žele ih iznevjeriti.

Jako je dobar osjećaj kada pogledate iza sebe i budete ponosni što je prvi prosvjetni radnik sa kojim ste se susreli bio on.

Jako je dobar osjećaj kada pogledate iza sebe i budete ponosni što vam je stvorio ljubav prema školi i napravio temelje za dalje uspjehe.

Zato mom prvom, najboljem učitelju i svim prosvjetnim radnicima sretan Dan učitelja.