Danas se navršilo 40 godina od pogibije, jednog od najuglednijeg bosanskih političara svih vremena – Džemala Bijedića. Od Kulina Bana, preko Spahe, pa do Izetbegovića i Lagumdžije, nikada nijedan bh. političar nije imao takav značaj i ugled na južnoslavenskim prostorima, ali i u Svijetu. Kulin Ban pripada pretpolitičkom vremenu, Spaho je značajan tek za Bošnjake, dok je status Izetbegovića jači u islamskom svijetu, nego u BiH. Džemal Bijedić time je jedini naš političar koji je bio uvažavan kao ozbiljan državnik. …Samim tim što je bio na čelu Vlade jedne ozbiljne, u regionalnim okvirima moćne države, a u svjetskim okvirima, države koja je imala značajnu ulogu u ublažavanju blokovske podjele Svijeta.

Harizmatični predvodnik renesanse

Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine, u koji su dvije godine ranije njegovi roditelji Adem i Zarifa došli iz Gacka kao bogati trgovci. Džemal nije upamtio oca Adema, koji je 1919. umro od španske groznice. Očeva smrt je uticala da porodica ubrzo izgubi bogatstvo; ta materijalna oskudica je bitno uslovila Džemalov intelektualni i revolucionarni razvoj. Po završetku Gimnazije, Džemal odlazi na studij prava u Beograd, koje prekida 1941. godine. Tada su mu 24 godine. Još u Beogradu se uvezao sa progresivnom revolucionarnom omladinom, koja je snivala pravedniji, socijalistički poredak. Na početku rata bio je na zadacima u Foči, a u najteže vrijeme kada je Gestapo harao odmazdama, biva postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Tada je, kao ilegalac, zajedno sa Avdom Humom, koordinirao revolucionarne aktivnosti širom BiH. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva premješten na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu.

Po oslobođenju zemlje, Džemal Bijedić je imenovan za generalnog sekretara Vlade BiH, a potom za pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U međuvremenu, od izvjesnog Brane Kovačevića biva optužen da je informbiroovac, ali ga spašava Đuro Pucar. Obavljao je niz odgovornih dužnosti, da bi početkom 60-tih postao član jugoslovenske Vlade, tj. Saveznog izvršnog vijeća, kojim je predsjedavao Josip Broz Tito. Istovremeno je bio i sekretar Ustavne komisije, koju je vodio Edvard Kardelj, a gdje su se krojili međurepublički odnosi. Vrtoglavi Bijedićev uspon os(u)jetio je policijski kasapin Aleksandar Ranković, koji ga raznim kanalima uspijeva posmjenjivati sa svih funkcija. Bijedić se vraća u Mostar gdje postaje predsjednik Sreza i harizmatska figura tadašnje hercegovačke stvarnosti. Kulturni hroničari bi mogli ustvrditi da je to vrijeme zapravo bilo doba druge kulturne renesanse Mostara (nakon Šantića i Ćorovića), kao grada – kako reče znameniti Josip Lešić – opsjednutog pozorištem.

Legenda koja nadrasta našu budućnost

U vrijeme kada je došlo do jačanja hrvatskog i srbijanskog nacionalizma, Džemal Bijedić se nameće kao najbolji izbor za funkciju premijera Vlade SFRJ. Jugoslavija je, kao lider Pokreta nesvrstanih, imala poseban interes za vezivanje sa arapskim svijetom, i otuda se jedan musliman na čelu savezne Vlade činio kao izvrsna garancija za povjerenje Trećeg svijeta.

Nikada se nijedan bh. političar nije na ravnopravnom nivou susreo sa toliko svjetskih državnika. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima. Samo u toku 1975. Bijedić se susreo sa liderima SAD-a, SSSR-a i Kine. U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađozbegovoj džamiji.

Zašto su za Jugoslaviju bile značajne Bijedićeve diplomatske misije u zemljama Trećeg svijeta? Za njegovog mandata stopa inflacije je u Jugoslaviji spala ispod stope inflacije u Evropi!!! I to zato što su zemlje sa kojima je Bijedić uspostavio i razvio kontakte bili najveći uvoznici robe iz Jugoslavije. Ono što je u socijalnom smislu Jugoslavija proživjela rahatluka i berićeta, 70-tih godina, ima se zahvaliti Džemalu Bijediću!

Dalo bi se ustanoviti koliko je za Bijedićevog mandata prosperirala BiH, u kojoj je bilježen veći stupanj razvoja u odnosu na ostale republike. (Iznimno je značajna Bijedićeva uloga u priznavanju nacionaliteta Bosanskih Muslimana.) Naravno, sve to je nailazilo na otpore, pogotovo srbijanskog rukovodstva. I iz tih razloga Bijedić je četiri puta podnosio ostavku, ali ju je na Titov izričit zahtjev ipak povlačio. Na čelu savezne Vlade bio je od 1971.; Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put. Da se dogodilo da Džemal Bijedić i po treći put bude savezni premijer, bilo bi potpuno izvjesno da je on jedina harizmatska ličnost koja zavređuje da naslijedi Tita.

Da li je to bio motiv za ubistvo Džemala Bijedića? Sudeći po krvavom raspadu Jugoslavije, koji se planirao mnogo prije – jeste. No, u čvrsto organiziranim sigurnosnim službama SFRJ takav atentat bi bio neizvodljiv bez Titovog znanja. A Tito, da je htio ukloniti Bijedića, jednostavno je mogao prihvatiti jednu od njegove četiri ponuđene ostavke.

Činjenica je da su najsavremenijim minijaturnim mlazanjakom, iz Beograda prema Sarajevu, pilotirala dvojica priučenih ratnih pilota, oba starija od tada 60-godišnjeg Džemala Bijedića. Činjenica je da su letili brzinom od 950 km/s, što je za 300 km/s brže od predviđenog. Te da su pred slijetanje pravili neočekivano velike “osmice”, što je avion zarilo u planinu Inač. Bilo je to 18. januara 1977, u 10 sati i 40 minuta. Pored Džemala i Razije Bijedić, poginulo je još šest putnika u avionu. Sve ostalo treba prepustiti legendi.

…Nekada davno bilo smo veliki k’o Džemal Bijedić, prvi do Tita.