NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Nauka života – znanje za tri dana

... | 12. Januara 2012.
21:35
Kalesija Online

Bio jedan čovjek i imao sina. Sin mu poraste za školu, ali u školu neće nikako da krene.
Neću, neću, pa neću! – plakao je.
Biće-neće, na kraju otac popusti.
Poraste dijete u mladića i stasa za ženidbu. Kaže sin ocu:
Daj mi para sad hoću u školu!
E, sine moj, sad je kasno. Ti treba da se sada brineš za život, a ne za školu.
Hoću, hoću, hoću – navaljivao je sin – hoću, i naći ću čovjeka koji će me naučiti svemu za tri dana.
Ne može, i ne postoji takav čovjek- odgovarao ga je otac – ljudi uče i sedamdeset godina pa nauci ne mogu da stanu na kraj.
Mogu, naći ću ga, daj mi pare!
Otac na kraju pristade i dade mu pare. On krenu na put. Išao je, išao i došao do jednog grada. Ne uđje u grad već sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poče da jede.

Putem naiđe jedan starac i upita ga:
Mladiću, gdje si krenuo?
Idem u svijet da tražim čovjeka koji će me naučiti znanju za tri dana.
Ej, ja sam taj čovjek, odvešću te na jedno mjesto gdje ćeš sve naučiti za tri dana.

Krenuše putem pored grada. Mladić se bio umorio od dugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred veče dođoše do jedne poljane. Velika poljana. Na njoj nigdje nista nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna džamija. Krenu onaj čovjek prema džamiji i mladić za njim. Otvori on džamiju, uvede mladića i reče mu:
Sjedi ovdje i čekaj dok ja ne dođem.
Ode on. Zatvori vrata za sobom. Osta mladić sam u džamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko ćoškova visila je paučina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noć. Leže ispod prozora i zaspa. Ujutru ga probudi sunce. Ustade i priđe do prozora. Protrlja oči i pogleda napolje. Kad vidi kasapi nose meso na leđima i vješaju ga ispod prozora. Polovina mesa se začas ucrva. Zatim naiđe neki narod i poče da kupuje meso. Jedni kupuju crvljivo, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo posta sve pusto kao što je i prije bilo.

Prođe prvi dan i ništa se više ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani.
Mladić je šetao od zida do zida, jeo suh hljeb i zanoćio drugu noć.
I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne može biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko ne bi mogao ni pomjeriti a kamoli nositi. Starac ide poljanom, pogurio se, ali i to mu je malo već svaki čas se savija i kupi slamčice i baca ih povrh sebe.

Mladić gleda i čudi se: “Fala Bogu, kako ovaj starac nosi ovoliki teret i još mu je to malo pa baca novi“, okretao je polako glavu i pratio starca koji zamače sa vidika. Poljana ponovo posta pusta bez igdje ičega.

Dodje jutro treće, probudi se mladić i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom usred polja stvori se jedna djevojka. Ljepše na svijetu ne bješe od te djevojke. Stvori se i jedan mladić. Djevojka poče da bježi poljem, a mladić da je tjera. Niti ona može da pobjegne, niti on može da je stigne. Trče poljem i tako zamakoše.
Ni tog dana se više nista nije dogodilo. Pade noć i mladić zanoći. I četvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj čovjek što ga je doveo do džamije, dođe i otključa vrata.

Jesi li se omrazio?
Vala dosta.
Jesi li nešto vidio?
Kako da ne. Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji to odmah kupi. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvljivo, a jedan dio u zdravo meso.
Sinko, nije to bilo crvljivo meso. Sve je bilo ispravno. Ali oni koji su na nepošten način zaradili pare, njima se svježe meso pretvaralo u crvljivo. Oni su te pare zaradili na haram i prevaru – reče čovjek, poćuta malo pa upita:
A sta si vidio drugo jutro?
Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.
Sinko, nije ono nikakav teret ovog svijeta – drvo i kamen- vec grijehovi koje je zaradio za života. On je ubijao ljude, lagao, pljačkao, svašta radio, i sve je to njegovo breme. A nije se popravio i pokajao ni u starosti već je i dalje nepošteno živio. Ali pošto je bio onemoćao, nije bio u stanju da učini neki veći grijeh, već mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe – objasni mu čovjek – A trećeg jutra šta si vidio?
Trećeg jutra vidio sam nešto čudno. Stvori se jedna djevojka, a zatim i jedan mladić. Djevojka poče da bježi a mladić da je tjera. Ljepše šta od te djevojke nijesam vidio. Bježala je poljem a mladić za njom. Niti ona može da pobjegne, niti on da je stigne.
E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka vec slika ovog svijeta. A mladić – to smo mi, naše oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dođje smrt. Oči su uvijek gladne.  One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju našu dušu da čezne. A sad sinko, – završi čovjek – idi kući. To je čitava nauka života. I nemoj da se ogriješiš, da učiniš zlo, da tražiš ono što ne možeš da uhvatiš.

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti