U septembru 1945. lider Cionističko-židovske agencije Chaim Weizmann dostavio je memorandum vladama SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije i Francuske zahtjevajući “obnovu, vraćanje imovine i obeštećenje” za židove Njemačke. Zapadni saveznici su odmah prihvatili zahtjev. Vlada Zapadne Njemačke nije imala izbora nego da pod pritiscima prihvati izvršenje.

Konrad Adenauer (tadašnji kancelar) obećava da će ispuniti zahtjeve židova te se već 1952. održava sastanak predstavnika židova iz 20 zemalja okupljenih u Konferenciju za materijalna potraživanja židova od Njemačke. U ovih 20 zemalja nisu bili uključeni židovi Sovjetskog saveza, istočne evrope kao i arapskih zemalja.

Ipak Adenauer je oklijevao sa prihvatanjem dogovora koji udovoljava samo židovskoj strani a na veliku štetu Njemačke. Cionistički lider Nahum Goldman, predsjednik Svjetskog kongresa židova, upozorava na svjetsku kampanju protiv Njemačke ukoliko Bon ne prihvati njihove zahtjeve. Londonski Jewish Observer tada je pisao:”Cijelo bogatstvo svih židova svijeta bit će mobilizovano za ekonomski rat protiv Njemačke ukoliko Bon ne prihvati dogovor.”

Pregovori i pritisci su kulminirali potpisivanjem Luksemburškog ugovora u septembru 1952. između Adenauera, izraelskog ministra vanjskih poslova Moše Šareta i predsjednika Svjetskog kongresa židova Nahum Goldmana.

Ugovor koji je potpisan nije imao nikakvu podlogu u međunarodnim zakonima. Država Izrael nije postojala u vrijeme za koje će se platiti odšteta. Konferencija koja je učestovala u pregovorima nije imala legitimitet a ni legalitet da djeluje u ime židova obzirom da su svi oni tada bili građani suverenih država. Židove je predstavljala supernacionalna i sektaška židovska organizacija a ne vlade zemalja u kojima žive.

Luksemburški ugovor je dao do znanja da židovi bilo gdje, bez obzira na državljanstvo, tvore jedinstvenu nacionalnu grupu te da su svi židovi svijeta ustvari bili jedna od strana u Drugom svjetskom ratu.

Nahum Goldman, jedan od potpisnika ugovora, jedna je od najzančajnijih židovskih figra dvadesetog vijeka. Od 1951. do 1978. bio je predsjednik Svjetskog kongresa židova, a od 1956. do 1958. bio je predsjednik Svjetske cionističke organizacije. U svojoj autobiografiji istiće kako su njegovi pregovori s Adenaureom vrhunac njegove karijere te kako je sam svjestan nepostojanja podloge za ugovor o obeštećenju jer nije postojalo utemeljenje u međunarodnom pravu koje podržava kolektivni zahtjev židova. U intervju iz 1976. godine izjavljuje da je uspio od Njemačke izvući 10 do 14 puta više nego je očekivao za odštetu.

Isplate Izraelu

Luksemburški ugovor je označio ekonomsku sigurnost za Izrael. Sam Goldman priznaje da su sredstva koja je Izraelu osigurao ovim ugovorom bilja ključna u njegovom razvoju. Smatra da se ništa ne bi izgradilo da nije bilo novca odštete.

Goldmanove riječi iz 1976.: ”Bez Njemačke reparacije, Izrael ne bi imao ni polovinu sadašnje infrastrukture: svaki voz u Izraelu je njemački, brodovi su njemački, kao i struja te veliki dio industrije…”

Pet termoelektrana izgradila je Njemačka, što je učetverostručilo izraelske energetske kapacitete. Njemačka je postavila 280 kilometara velikih cijevi za navodnjavanje što je učinilo da pustinja procvjeta. Cionistička država je dobila 65 njemačkih brodova uključujući 4 putnička broda.

Isplate žrtvama

Krajem 1980. godine Njemačka je objavila da je imala 4 344 378 zahtjeva prema kojima je isplaćeno 50 180 000 000 njemačkih maraka. 40% od ukupnog broja osoba koje su zahtjevale odštetu od Njemačke živjelo je u Izraelu, 20% u Zapadnoj Njemačkoj te 40% u drugim zemljama.

Na kraju

Luksemburškim ugovorom Njemačka je trebala platiti 3 milijarde maraka Izraelu te 450 miliona maraka različitim židovskim organizacijama. Njemačko ministarstvo finansija 1953. godine objavilo je da će ukupni troškovi odštete doseći 4 milijarde maraka, što će se poslije pokazati ogromnom pogreškom.

Do 1963. Njemačka je isplatila oko 20 milijardi maraka a 1984. iznos je dosegao 70 milijardi. 1987. Njemačka objavljuje da će platiti još 300 miliona žrtvama nacista. Vlada u Bonu tada je objavila da je isplatila 80 milijardi te da će do 2020. isplaćena odšteta iznositi 100 milijardi.

Na Zapadu se Njemački ugovor o odšteti prihvata i slavi kao demokratski, iako je on u biti nepravedan:

Prvo: jer sve židove ne gleda kao jednake građane država u kojima žive nego kao članove svjetske kosmopolitske nacionalne cjeline.

Drugo: baziran je na zaključku da su svi Njemci pa i oni rođeni poslije 1945. krivi za strašne zločine suprotno demokratskom načelu individualne krivice.

Stanje u kojem se nalazi Njemačka u pogledu Izraela najbolje odslikava katastrofalni poraz Njemačke i njen pad pod kontrolu svjetskih sila.

Autor: Mark Weber

Preveo i prilagodio: Ernas Pašalić, prof.