Tražiš ga, tražiš u nadi da ćeš pronaći bar nešto što će podsjećati na njega. Tijelo koje su zločinci ko zna gdje zakopali, neki komad odjeće što će biti vječna uspomena na najvoljenijeg. Godine su prolazile, a od Adila nije bilo ni traga.

Nura Begović iz Srebrenice godinama je tražila posmrtne ostatke svog brata Adila. Posebno je bila vezana za njega. Pamti svaki zajednički trenutak, svaku liniji na njegovom licu, boru. Ali rat je učinio svoje da na brata ima samo sjećanja. Zadnji put ga je vidjela i zagrlila 1995. godine. Jedina uspomena na njenog voljenog brata su fotografija i nekoliko odjevnih predmeta, koje je imao na sebi kada je ubijen. Njena majka nije dočekala da pronađu Adila, od tuge i žalosti za sinom preselila je 2009. godine.

Nura je žena heroina i lavljeg srca koja je uvijek bila uz porodice koje su prošle istu tragediju kao i njena porodica. Njeno srce drugi puta je slomljeno kada su je pozvali da identificira svog brata u Komemorativnom centru Tuzla. Po trenerci, satu i cipeli znala je da je to on. Njen voljeni koji je ubijen. Nura je odlučila trenerku koja je pripadala njenom bratu pokloniti Memorijalnom centru Potočari, kako bi sjećanje na njena uvijek živjelo.

“To je teško, zna svaka porodica. Ranije smo tražili i mislimo smo da je živ, međutim, kao smo počeli dobijati informacije i kako su se počele otkrivati masovne grobnice shvatili smo da nije živ. Imala sam priliku ići sa više porodica prilikom identifikacije da im pomognem, kao ja sam najhrabrija kada se radi o nekome drugom, a kada sam identifikovala brata, kada sam vidjela njegovu trenerku, cipelu, sat, ključeve ne znam kako bi vam to opisala. Kažem sebi da sve to tako treba da bude, mi hoćemo da dođemo do pravde i istine”, kazala je za NEON Televiziju Nura, koja nije mogla suzdržati suze i emocije.

Posmrtni ostaci Adila Suljića pronađeni su na Koštan brdu, iznad Kravice 2005. godine. Njegovi pomrtni ostaci bili su smješteni u Istočnom Sarajevu u neuslovnim kosturnicama, navodi Begović. Ukopala je samo nekoliko njegovih kostiju u julu ove godine. Traga za ostalim dijelovima tijela.

“Tražili smo reviziju tih kosturnica i pokazalo se da su kosti moga brata bile tamo i moja majka nije dočekala, a mogla je, da ga ukopa”, dodaje Begović.

Adil je imao 43. godine kada je ubijen. Imao je porodicu, kćerka je bila peti razred, a sin je imao četiri godine. Njima su zločinci ukrali djetinjstvo, uzeli su im oca, uništili sve što se zove dom, porodica, ljubav. Adilu su ukrali život i godine. Porodici Suljić uzeli su najljepši period života koji su mogli imati. Adilov sin za vječno sjećanje na oca uzeo je sat, popravio i nosi na ruci.

Nura se prisjestila i posljednjeg susreta sa bratom 1995. godine, kada je odlučio da ide preko šume u nadi da će doći na slobodnu teritoriju. Nurin muž je također išao zajedno sa njim. On je preživio. Ona je izgubila još šesnaest članova porodice. Pored trenerke Nura je napisala i njegovu biografiju, broj od Komemoratvnog centra u Tuzli, nalaz iz labaratorije u Hagu, kao i papir koji potvrđuje da su Adilovi odjevni predmeti i koje će predati Memorijalnom centru Potočari-Srebrenica..