Gledam scene iz prethodnih nekoliko dana, pratim brojne televizijske kanale, još brojnije internet portale i neprebrojne komentare na društvenim mrežama. I kakav izvući zaključak iz sve te prašume raznoraznih konfuzija, metorske kiše informacija i dezinformacija, stanja opće zbunjenosti i dezorijentiranosti? Kako zamijeniti, bar jednu polugu laži u toj golemoj palati obmana jednom jednostavnom malom istinom?

 Možda bi bilo dobro pokušati razbiti problem na proste faktore?

Život u parazitskom sistemu

Ljudi su očajni, dozlogrdilo im je. Znaju da žive bez perspektive i bez nade. Znaju da im egzistencija visi nad glavom. I znaju da se trebaju boriti, pružiti otpor. Ali, protiv čega, i protiv koga? I kad dođu do tog pitanja, redovno se izgube u labirintu palate obmana u kojoj žive a koja se zove Bosna i Hercegovina. Žive u parazitskom sistemu kojeg ne razumiju, koji je brižljivo, 20 godina građen, upravo s ciljem da i bude nerazumljiv – a koji neupitno sisa život iz njihovih žila.

Gdje se nalaze centri moći na koje ljudi moraju usmjeriti svoj bijes? Na koga treba uprijeti prstom kao u krivca odgovornog za krojenje nam beznadežne sudbine u ovoj napaćenoj zemlji?

Meta su bili samo simboli vlasti, ali ne i istinska vlast: kantonalne vlade, federalna vlada i zgrada Predsjedništva, to nisu centri moći, to su samo marionete istinskih moćnika.

Pravi centri moći su koncentisani na dva nivoa – najvišem i najnižem. Ovi između su čiste marionete.

Krenimo redom:

Kao premijeri Federacije pali su gotovo pa u zaborav i Mustafa Mujezinović, i Nedžad Branković i Ahmet Hadžipašić i Alija Behmen i Edhem Bičakčić i Hasan Muratović….Svi isti kao i aktualni Nermin Nikšić. Odrađivali posao za svoje stranačke šefove, bezbeli, malo i za sebe, potom se dobro uhljebili i u međuvremenu pali u zaborav.  Niti su bili uzroci niti posljedica kriminala svojih lidera. Čiste marionete, potrošna roba.  Ali, vrlo mudro, svaki u svoje vrijeme guran u prvi plan kao simbol vlasti. Ne, nisu nam oni dohakali.

Epizodni likovi

A tek premijeri Tuzlanskog kantona? Pa samo fanatični politički zaluđenici mogu se još sjetiti svih premijera ovog kantona.  Sead Čaušević, Enes Mujić, Bajazit Jašarević, Hazim Vikalo, koga dalje još sjećanje služi? Smiješni ljudi, lutke na kanapima, beskarakterni likovi, sitni kriminalci, kako ih još okarakterisati? Ali, da li su oni glavne ličnosti koje nam kroje poderane gaće siromaštva? Ma jok.

Glavni centri moći ne nalaze se ni u parlamentima. I tamo su epizodni likovi, također, klasične marionete i sitne interesdžije. Da su svi oni skupa krali, jašta su nego, i kad se sve sabere ukrali su mnogo, i previše, ali da su toliko pametni i mudri pa da su bili u stanju osmisliti ovakav parazitski sistem vlasti koji nam siše krv – to ni slučajno!

Zato, naivno je ove epizodne likove ciljati kao legitimne mete protesta. Naravno, ne umanjem ni njihovu odgovornost. Oni su, karikirano predstavljeno, koristili svoje mandate kao trku s vremenom. Onog trenutka kad su imenovani na svoje pozicije, za njih se uključila štoperica – dok traje mandat ukrasti što više i uhljebiti što širu porodicu prije nego se vrate na svoja redovna radna mjesta – na kojima također kradu – i ne padnu u politički i populistički zaborav.

Istinski centri moći

Sva ova lica i imena se, dakle, mijenjaju, a ne treba biti puno mudar pa zaključiti koja imena i koje kratice su konstantne zadnjih 20 godina.

SDA, SDP, SBiH, HDZ, SNSD, SDS, SBB… – nisu li ove kratice konstantna?

Sulejman Tihić, Zlatko Lagumdžija, Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Dragan Čović, Milorad Dodik, Mladen Bosić… – nisu li ova imena konstantna?

Zar je sad teško sabrati dva i dva? Ovo su centri moći. Stranke. Skupa sa lokalnim moćnicima koji su im glavni saradnici i podanici, glavni obezbjeđivači izborne baze i glavni realizaotori parazitskog sistema. Zapitajte se koja se politička imena konstantno vrte u vašim opštinama i gradovima zadnjih 15-tak godina?

To su mozgovi koji su kreatori postojećeg stanja. Živimo u zemlji stranačkih oligarhija. Svi krucijalni problemi niti nastaju niti se rješavaju na onim mjestima gdje bi trebali. Nastaju na privatnim sastancima ovih konstanti, a samo se realiziraju kroz simbole vlasti na koje su instalirani stranački poslušnici.

Dakle, u strankama se kroje stvari. Kada tamo budemo imali kvalitetne, sposobne i moralne ljude, tek onda se možemo nadati da će sveukupna situacija biti bolja.  To je prava adresa za rješavanje problema.

Kalesija.com/Admir Mešić