Do sredine XX stoljeća običaji u Zukićima odvijali su se prema ustaljenim normama patrijahalnog života. Brojni običaji u cjelini pratili su život pojedinaca kao i zajednice. Običaji Bošnjaka (bosanskohercegovačkih muslimana) Zukića pa i šire vrlo bogati svojim sadržajima i ljepoti. O tome govore prikupljeni sadržaji i brojne nesabrane priče i predanja.

Bogatstvu našeg duhovnog stvaralaštva – života i običaja doprinijeli su svakako i vjerski običaji.

Pojedini društveni običaji u prošlosti imali su veliki značaj te su ljubomorno čuvani i njegovanji u duhu islamske etike i načina života. Neki od njih su se izgubili, neki su zaboravljeni, a neki su pred zaboravom.

Promjene uopće pa i u društvenim običajima bile su daleko sporije do druge polovine XX stoljeća od onih koje su se desile kasnije, a posebno u sferi materijalne kulture. Transformacija društvenih običaja je proces koji je i danas prisutan.
Radeći još kao student na izradi diplomskog rada: Antropogeografske i etnološke odlike naselja Zukići zapaženo je da su brojni običaji u Zukićima pa i šire ostali do danas nedovoljno istraženi i nedovoljno naučno obrađeni, a mnogi od njih nisu uopće zabilježeni. U takvo stanje smo se uvjerili prilikom prikupljanjem podataka kod starijeg stanovništva jer su i sami kazivači vremenom zaboravili neke detalje ranijih običaja. Zbog nedovoljne istraženosti opredjelio sam se dodatno izučavati i obraditi određene običaje kako bi u formi rada ugledali svjetlo dana, a biće to i koristan prilog etnologiji našeg kraja.

Rad je zasnovan na temelju sakupljene građe, sugestija profesora Smajila Latifovića (koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka istraživao i pisao seminarski rad na temu: Govor Zukića na Filološkom fakultetu u Beogradu) kao i određenog vlastitog zapažanja u naselju Zukići. Cilj je opisati osnovne etnološke odlike o običajima oko rođenja djeteta, odnosno porodu i otrgnuti ih od zaborava. Nastojao sam istaći bitne karakteristike i detalje običaja sa kojima se stoljećima odvijao život muslimana u Zukićima i šire.

Kazivači su bili različite starosne dobi i različitog imovnog stanjana iz Zukića i susjednih naselja: Memići, Jajići i Brda. Izražavam im zahvalnost na njihovim zapamćenim dragocjenim pričama o navedenim običajima i drugim predanjima.

OBIČAJI OKO ROĐENJA DJETETA U ZUKIĆIMA
(DO SREDINE XX STOLJEĆA)

Običaji oko rođenja djeteta kao društveni običaji na području Zukića te okolnih naselja su su bili dio tradicije i u takvom obliku su se održavali sve do polovine XX stoljeća i desetak godina kasnije. Medutim, u nešto izmjenjenom obliku neki od njih održavaju se i danas. Oni se ponečemu razlikuju u odnosu na druga okolna Bošnjačko – muslimanska naselja.
Pamte se mnogi običaji i vjerovanja oko rođenja djeteta.

Djeca su smatrana ciljem braka i zamjenom roditeljima u starosti te su postojala razna vjerovanja i radnje koje su imale za cilj obezbjediti plodnost u braku i rađanje djece. Važno je bilo da brak bude blagosovljen, a tada je i ženidba sretna. Ukoliko je žena imala više djece, bila je vrijednija, uglednija i milija mužu. I najsiromašniji su se mnogo i iskreno radovali rođenom djetetu jer svako dijete ima svoju nafaku i sreću.

Roditelji su se posebno radovali muškom djetetu, mada su pojedine majke voljele roditi prvo kćerku. Posebnost u tome je što su željno očekivana muška djeca jer su nosioci porodičnog imena i naslijeđa imanja.

Žene su do polovine XX stoljeća pa nešto i kasnije rađale su onoliko djece koliko zanesu, a ima i onih koje su rađale po desetero i više djece.

One žene koje nisu mogle rađati djecu vremenom su postajale mrske svojim muževima. Bilo je slučajeva da su se muževi ženili na ženu pa čak je i otjerivali (razvodili), što je zabilježeno i u drugim susjednim naseljima.

Zbog loših zdravstvenih i drugih primitivnih životnih uslova veliki broj malodobne djece je umirao. Rijeteke su zapamćene žene koje su odhranile i podigle svu rođenu djecu.

Kada žena ili mlada zatrudni ona se krila od svekra, ukućana i susjeda posebno starijih ljudi (mještana), što nije bio običaj u nekim drugim područjima Bosne i Hercegovine. Bio je običaj dok je žena trudna da nebi preko puta prešao zec jer se vjerovalo da će djete biti nesretno i propalica. Kada trudna žena zatekne ili vidi da neko nešto jede a ona to zaželi, grijeh je bio nedati joj te hrane. Trudna žena nije smjela vidjeti mrtvaca pa makar to bili njeni roditelji ili bližnji srodnici, jer se vjerovalo da će joj djete biti slabašno i blijedo. Krio se i momenat rađanja djeteta.

Prilikom poroda uz porodilju obavezno je bila njena svekrva ili starija jetrva ili neka druga iskusna žena iz komšiluka. Žene su rađale ležeći ili sjedeći. Ukoliko je porod težak porodilji se oko stomaka i leđa (krsta) omotavao čaršaf natopljen toplom vodom i davalo osvježenje od zašećerene mlake (tople) vode. Vjerovalo se ako ide noć i očekuje se porod neko bližnji iz famelije išao je da otvori vrata na najbližoj džamiji gdje vrata ostaju otvorena do jutra,a vjerovalo se ako je Božija kuća otvorena, otvorit će se i žena da lakše rodi djete. Kada se žena porađala u obuću muža se sipala voda iz koje se porodilja napije. Prekidao se i tespih nad njom. Vjerovalo se da će biti lakši porod kada se prospu zrna. Ukoliko su korita u kući puna vode, voda se ispuštala da teče. Ukoliko je bio naročito težak porod pucalo se iz puške kako bi se žena lakše porodila (kutarisala). Tokom trudnoće žene su pripremale odjeću za novorođenče. Tkale su i pravile pelene, čaršafe, košuljice, bošče i druge potrebne stvari za djete.

Kada se dijete rodi nena mu zvana “baba” najčešće svilenim koncem sveže, a zatim britvom ili makazama odreže pupčanicu.

Odrezana pupčanica se opere, osuši te ostavi u “seharu”, jer se vjerovalo da će se djeca bolje paziti kada se “pupčanici sastave”. Bio je i običaj da se osušena pupčanica ušije u platno, a zatim na i kapicu djeteta. Ako se dijete rodi u “košuljici”, ona se opere i osuši pa se prišije na dječiju odjeću. Bio je običaj da se košuljica djetetu zamota oko ruke da priraste, jer se vjerovalo da će dijete biti dobar junak i da ga metak od olova nemože pogoditi. Vjerovalo se da će dijete biti čvrsto, jako i hrabro.

Zabilježeno je i predanje o rađanju “snijeti” koja u stomaku (utrobi) može da izjede majku. Teško ju je nositi i roditi. Liči na neku utvaru (kao degenerisani plod) i slična je insanu, ali nije insan. Vjerovalo se da se snijet može ubiti samo praljom, nakon čega se zakopavala u zemlju. Pamti se da je prije Drugog svjetskog rata u obližnjem selu (Kusonje) žena rodila žensko djetete sa pojedenim prstima u ruku i nogu i snijet. Vjeruje se da je prste u stomaku pojela snijet koja je ubijena praljom nakon rađanja. Ovo vjerovanje je bilo rašireno i u drugim djelovima Bosne i Hercegovine uglavnom kog muslimanskog stanovništva.

Odmah nakon rođenja djetetu se nadijeva ime. Najčešće se davalo ime po imenima bližnjih umrlih predaka i živih srodnika uz učenje ezana na desno i ikameta na lijevo uho. Ime su nadjevali djed ili nana (bika). Ezan je najčešće učio djed, pradjed, mjesni hodža ili bližnji ugledni srodnik.

Ukoliko je muško dijete nadjevana su stara imena djedova, dajdži, amidža, tetaka ili nekih drugih uglednih rođaka, a ukoliko je žensko isto tako po ženskoj liniji. Najčešće su se nadijevala slijedeća muška imena: Halil, Ahmet, Alija, Bećir, Ibrahim, Muhamed, Mehmed, Mustafa, Meho, Muharem, Mušan, Nezir, Ibrahim, Jusuf, Juso, Osmo, Osman, Omer, Ramo, Husein, Hasan, Huso, Salkan, Smajil, Šaban, a od ženskih: Aiša, Fatima, Fatija, Fazila, Hana, Hanija, Hanifa, Hata, Hatija, Hatidža, Hava, Hurija, Mina, Mejra, Mejruša, Nura, Zilka, Zulija.

Prilikom nadjevanja imena poštovan je običaj da ukoliko se djete rodi u mjesecu Muharemu nadije ime Muharem, Ramazanu – Ramo, Šabanu – Šaban i td. Zabilježeno je da su djeci predjevana imena zbog nenapredovanja u rastu i razvoju, nervoze, čestog plača pa i vjerovanja da djete nemože nositi to ime (jer mu je navodno to ime teret). Običaj je bio da majka izvede ili iznese dijete na raskršće puteva i ponese makaze. Ko prvi naiđe majka djeteta pozove tu osobu da priđe i da makazama djetetu odsječe pramen kose sa čela i nadije mu ime po svojoj želji. Na taj način djete dobije još jedno ime i odrasta kao osoba sa dva imena. Zbog toga je često zvanično ime ostajalo nepoznato široj okolini pa i u djetetovom komšiluku.

Vijest o rađanju javljana je brzo. Neko od bližnje rodbine je obavještavao svekra i roditelje porodilje, oca i majku o porodu „muštuluk“ za što je darovan novcem ili drugim darovima.

Bližnje žene iz komšiluka odmah dolaze na “babine” donoseći hranu (čorbe, uštipke, čimbur, tople napitke, najčešće mlijeko i pite) i poklone najčešće platno (basma) za dimije i bluzu, a dijete se daruje novcem koji se stavlja “na čelo”. Nakon sedam počinje je obilaziti i rodbina. Djed i bika (očeva mati) ukoliko su bili u mogućnosti novorođeno dijete daruju dukatom na čelo.

Muškarci nisu išli na babine, a ukoliko je bilo drugog povoda da navrate pa vide djete, oni koji su bili u mogućnosti darovali su ga novcem, a ostali su ga darovali makar jajetom ili gurabijom. Nije bitno koliko se novca daruje i što se daruje, jer to se radi samo radi sreće djeteta.

Nakon poroda majka djeteta sedam dana se nekreće i leži sa djetetom, a poslije ustaje i počinje da raditi. Stavlja ga u bešiku i obavlja druge lakše poslove. Porodilja nije izlazila iz kuće 40. dana (do četeresnice).

Kada se dijete prvi put povaljuje (stavlja u bešiku) vodilo se računa da taj čin obavi neko ugledan, zdrav, hairli i nafakali osoba iz porodice ili familije obavezno uz Bismilu i ajetul Kursija (ćursi dovu). Ta osoba je darovana od strane roditelja. Nakon toga, dijeca su povijana (omotavana) povojima da bi im se tijelo pravilno razvijalo (ostalo pravo) a i da se lice zaštiti od eventualnog grebanja noktima. Muška djeca su se u bešici kod imućnijih roditelja pokrivala jaglukom, a ženska boščom.

U vrijeme četeresnice žena nije smjela imati odnos sa mužem. Djetetu se tokom četeresnice povezivala glava maramama preko čela i tjemena kao bi dijete imalo lijepo oblikovanu glavu. Djetetu je obavezno stavljana kapa na glavu jer se vjerovalo da od nahlade može „spasti nebo“.

Dojenčad se nikada ne ostavljaju sama u kući i bešici. Ako je ponekad ostavljeno, onda mu se pod jastuk ostave makaze ili nož, a u dječiji jastučić ili kapu stavljao se “muhur” ili zapis, protiv uroka. Kada neka znatiželjna žena uđe u kuću da vidi i daruje djete bio je običaj da se izgovore riječi: Mašalah“ da djetetu nebi naudilo i da se slučajno šta ne začudi. Bio je običaj da se djete malo povuče za nosić ili ga dotakne pa mu neće ništa naškoditi.

Prilikom uspavljivanja djeteta nakon učenja bismile i sura, pjevali su se stihovi iz kojih se vidi bojazn od uroka:

Nena, nini san te prevario,
san u bešu, uroci pod bešu,
uroke ti voda odnijela,
za golemo brdo zanijela.

Posebna pažnja je posvećivana čistoći djeteta. Kupano je svaki dan tokom četeresnice. Kada se djete prvi put zadoji važno je bilo da se zadoji desnom sisom jer ako se zadoji lijevom vjervovalo se da će dijete biti ljevoruko. Isto tako nije bio običaj da majka novorođeno djete puno ljubi jer se vjerovalo da može požutjeti i javiti osip po koži. Otac nije smio od stida uzeti svoje djete u ruke pred svojim roditeljima.

Dešavalo se da pri teškom porodu umre porodilja ili dijete. Umrlo djete najčešće se kopalo u mezarju. Ako bi slučajno bilo rođeno mrtvo djete izvan braka nije se moglo kopati u mezarju, već pored mezarja.

Nakon četeresnice majka sa svekrvom ili jetrvom iznosi prvi put novorođenče iz kuće i to obično u bližnju rodbinsku bogatiju kuću ili svojoj majci noseći darove.

Prilikom iznošenja djeteta bilo je rašireno vjerovanje da se dijete može pogledom zlih očiju ili riječima ureći, zbog čega mu se na kapicu prišivao komadić crvenog beza ili se nagari čelo ili stavi konac sa hamajlijom oko vrata. Ukoliko se dijete urekne običaj je bio da se djetetu oduči sura (neko od bližnjih učenih ili mjesni hodža) ili prouči uročnica (koja se često učila i prilikom uspavljivanja djeteta) a ponekad pravili zapisi kod hodže. Djetetu je zapisivano od prvih darovanih para na čelo i nije bitno od koga su.

Uročnica od dva oka:
Urok od dva oka,
urok sjedi na pragu,
uročnica pod pragom,
što urok reče na pragu,
uročnica pod pragom odrekne.
Uroka oko ugljeno,
a uročnice oko vodeno,
pa pogasi ugljeno.
Ako je muško puklo mu mošlje,
a ako je žensko pukli joj dojci.

„Uroka devet braće. Od devet osam, od osam sedam, od sedam šest, od šest pet, od pet četiri, od četiri tri, od tri dva, od dva jedan, od jedan nebio nijedan. Bješte uroci po svijetu ko pčele po cvijetu, hajte u visoke visine, u doboke potoke, u niske nizine, gdje maša ne zveči, gdje vo ne buče, gdje krava ne riče, gdje ovca ne bleči, gdje koza ne dreči, gdje koka ne kakoče, gdje horo ne pjeva, gdje pseto ne laje, gdje mačka ne mauče, sad tamo neka je“. Govorilo se: „Hajte uroci po svijetu ko pčela na cvijetu, na visoke planine, ostavite moje djete“.

Bilo je slučajeva da se djete uplaši i da u noći iza sna vrisne (drekne) ili da se tokom dana plaši, pa se kaže da je dobio stravu. Zbog toga mu se zagasivalo ili saljevala strava. Kada se strava zagasuje iz vatre se uzme ugljen, na njih se prouči bismilla, uročnica i sura (kafirun) i onda stavi u vodu. To cvrkne i ako ugljeni potonu smatralo se da je djete ureknuto ili da mu je naudilo. Ta voda se prolije uz kako mlado drvo ili uzbrdo, a kada se to čini netreba se obazirati. Da bi se dijete sačuvalo i odhranilo pazilo se na čistoču u kući i oko kuće. Kada se djetetu odrežu nokti oni se bismilom zamotaju u komadić papira pa se zature negdje u zid ili ostave na neko čisto mjesto. Tom prilikom se učilo:

Eli eli fentu ćabeli ćuntu,
suldžija đoldu,
toprak šae crne nokte daje,
nosi elif kuda znaš
kad potražiš da mi daš.

Prilikom sušenja pelena, iste nisu smjele “zamrknuti” napolju na srgu30 (razapeta žica ili uže između dva drveta ili udarena kolca na kojem se sušio veš) napolju jer se vjerovalo da se može ograjsati (postati nervozno), a ako kad slučajno “zamrknu” pelene su se prenosile preko vatre ili ugrijanih platni na šporeti po nekoliko puta.

Bilo je slučajeva da roditeljima umiru djeca. Zbog toga su novorođenom muškom djetu nadjevali ime oca a ženskom ime majke. Bio je običaj da se klanja istiharet i da se sakupi devet krpica od devet udovica od kojih se sašije košuljica djetetu pa se vjerovalo da neće umrijeti. Isto tako se davala sadaka ili milostinja siromašnima u selu.

Porodilje nisu dozvoljavale da im djete doji neku drugu ženu posebno ako ima djete suprotnog spola jer mu ta žena postaje „pomajka“ jer se vjeruje da djeca postaju srodnici po mlijeku i da se nesmiju uzimati kada odrastu, pa čak i njihovi potomci. Žene koje bi pristale zadojiti tuđu djecu morale su tražiti dopuštenje svoga muža. Sunećenje muške djece je dio jedinstvene tradicije i prakse i jedna od osnovnih roditeljskih dužnosti.

Sunećenje „džerašenje“ muške dijece obavljano je najčešće tokom četeresnice pa i kasnije, a taj posao je obavljao čovjek koji se zvao “berbo” uz pomoć nekoga od rodbine. Sunećenje se uvijek obavljalo na bijelom čaršafu. Taj posao je plaćan novcem i odjevnim darovima najčešće košuljim i peškirom. Sunećenje je obično bilo bolno pa je uz dijete trebao biti dobar zabavljač da bi plač prestao što prije.

Nakon sunećenja komšije i rodbina obilaze djete te ga daruju novcem i drugim darovima ovisno o imućnosti porodice i rodbine. Imućnije porodice su u čast sunećenja klale kurban, pravili veselje sa sviračima, gdje se igralo i kolo. Hrana se pripremala za rodbinu, a drugo stanovništvo je dolazilo da se proveseli.

Uz bismillu je djete uzimano u ruke i povaljivano u bešiku. Prilikom uspavljivanja učila se bismila i tri puta suretul „Ihlas“ (kulhuvala).

Dok su djeca odrastala odgajana su prema ustaljenim normama patrijahalnog života. Primjer: da liježe bismillom, da ustaje prvo na desnu nogu, da obuva čarape i obuću na desnu nogu, da u kuću ulazi i izlazi sa bismilom i prvo desnom nogom, da u džamiju da ulazi sa bismilom i desnom nogom, a da iz džamije izlazi prvo lijevom nogom, da ne smiju biti gologlavo pred ocem i djedom. Da od šeste ili sedme godine muška djeca nose su kape, da majku zovu – nana, a očevu i majčinu majku – bika, a da starije nepoznate žene nazivaju nenama. Djeca su se krila od starijih ljudi, imama, žandara – policije.

Ovi običaji stvarali su prijatnu atmosferu pa su djeca odgajana u miru sa određenim dobrim navikama kroz koje su utkane vjerske i običajne norme koje su mu omogućavale jedan dobar odnos sa komšilukom, generacijom i odraslima u okolini.

Dijete, a kasnije odrasla osoba bila je spremna preuzeti obaveze koje mu godine donose. Lakše je uspostavljao kontakt sa momcima i djevojkama i pripremao se za ženidbu, udaju i preuzimanje obaveza odgajanja djece kao što su njih preci odgajali.

SAMIR  Halilović

Rad objavljen u Časopisu “Baština” broj 4.

Kompletno izdanje Časopisa “Baština” preuzmite OVDJE