NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Odlomak iz knjige ‘Mladi će mjesec opet blistati’

... | 25. Marta 2012.
09:17
Kalesija Online

Mučenja mladih muslimana

Nastupio je mjesec august. Poslije gotovo šest dana glado­vanja, nisam više imao snage. Molio sam Boga da mi u ćeliju pošalje Omera Stupca ili Nusreta Fazlibegovića, da mi sa njima bude lakše i da se duhovno osnažim. U ovim teškim trenucima bio mi je veoma potreban pravi prijatelj i brat.

I jedne večeri, oko ponoći, vrata se otvoriše i uđoše dvojica uhapšenika. Stražar nije palio svjetlo. Bio sam bunovan. Čujem nekog od njih dvojice kako pita ima li ovdje Hercegovaca. Nisam mogao u mraku prepoznati lice, ali mi se glas učinio veoma poz­nat. Njih dvojica, sa stvarima ispod ruku, još su stajali uz vrata. Učini mi se da je jedan od njih Nusret Fazlibegović i kad sam ga zovnuo: – Nusrete, on se odazva i prepozna me. Priđe mi i zagrlili smo se svom snagom. Bog mi je uslišao molbu! Pomakao sam se malo i ustupio Nusretu mjesto do mene. Drug koji je sa njim došao bio je fra Gaudencije Ivančić, fratar iz Mostara. I on se smjestio pored Nusreta i Barbarića. Presretan sam bio. Sad smo dvojica – sve će biti lakše, ako Bog da. Na spavanje nismo ni mis­lili. Toliko smo jedan drugom imali šta reći. Među prvim njegovim pitanjima bilo je: – Iskreno mi reci, je li ti žao? – Mislio je na zatvor i sve muke koje smo prošli. Rekao sam mu da mi ni u snu nije pomisao da se žalim. Opet me zagrlio.

Pričao mi je o svom hapšenju. Već u početku godine neko ga je “provalio”. Udba ga je tražila. Krio se po raznim stanovima. Noću je izlazio i održavao sastanke. Do tada je Udba već uveliko provalila u mostarski dio organizacije. “Ćelovina” (zatvor u Mostaru) bila je puna Mladih Muslimana. Razmišljao je da pokuša pobjeći preko granice. Skanjivao se. Na svakom ćošku očekivao je agente. Teški su to bili dani, puni neizvjesnosti.

Ni sam nije znao zašto, odlučio je 8. aprila otići u studentsku menzu na ručak. Smjestio se u jedan mračniji kut menze. Među­tim, kad je upravo završavao sa ručkom, osjetio je ruku na rame­nu. Okrenuo se. Pred njim su, sa uperenim pištoljima, stajali Ro­lović, njegov kolega sa godine, koji je bio istovremeno aktivan agent Udbe i još dva udbaša u civilima. Tu su ga pretresli i izveli iz menze. Odmah su ga strpali u samicu Centralnog zatvora.

Pošto nije htio govoriti, odveli su ga u podrum, u “bazen”. To je bila, ustvari, ćelija ukopana u pod podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga samo spustili u vodu dubine oko 1,5 m. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga u gaćicama. U tom bazenu mogao je samo stajati. Voda je bila toliko duboka da nije mogao sjediti. Kad bi ga san uhvatio, išao bi u kut ćelije i tu se. oslanjao o zid da zaspi bar pet-šest minuta. Bilo mu je jako hlad­no. Iz sahata u sahat bivalo je sve neizdržljivije. Pošto je samo sta­jao, noge su mu otekle već prva dva dana. Vani je bilo hladno pa se mrznulo. Na moment bi zaronio i sjeo na dno bazena samo na tren da odmori noge. Taj odmor trajao je toliko dugo (nekoliko sekundi) koliko je mogao biti pod vodom bez zraka. Počeo je osjećati bolove u predjelu slabina. Masirao se po tijelu rukama, da se malo zagrije. Pio je vodu iz bazena. Na plafonu je žmirkala žarulja od 25 svijeća, obložena žičanom mrežicom. U toj grobnici, punoj vode, zatvorenici su osjećali nevjerovatno jak psihički pri­tisak. Beznađe, neizvjesnost, neodređenost dužine boravka u ovoj grobnici, stalna polutama i mogućnost teškog oboljenja usli­jed neodrživih uvjeta po fizički opstanak, izoliranost od bilo kakvog dodira sa vanjskim svijetom – sve je to depresivno djelo­valo.

Nusret je pričao da je peti ili šesti dan boravka u bazenu odlučio da u znak ovakvog postupka stupi u štrajk glađu. U početku, stražari nisu obraćali pažnju na njegovo odbijanje hrane, a kad se to produžilo na dva dana, obavijestili su dežurnog oficira Udbe. Ovaj je ubjeđivao Nusreta da uzme hranu. Među­tim, Nusret je nastavio sa štrajkom. Počeli su ga hraniti prisilno. Došla je i komisija u kojoj su bili upravnik zatvora, zamjenik i isljednici. Izvukli su Nusreta iz vode i premjestili ga u suhu ćeliju.

Prozebao, iznemogao od gladi, premoren od nespavanja, dobivši odijelo, zaspao je kao mrtav. Ipak, mlad, zdrav organizam nije klonuo.

Pričao mi je, dalje, da je Kemo Kurbegović postao izdajnik i da je njega teško teretio. Nusret nije htio priznati Kemine optužbe i tražio je suočenje sa njim. Kemu su doveli. U kancelariji su bila dva isljednika, major Ješa i još neki mladi oficir. Kemu su postavili u ugao kancelarije, a Nusreta u drugi. Bili su okrenuti oba ka zidu. Na komandu: – Sad! morali su se okrenuti jedan prema drugom i gledati pravo u oči. Kemo je oborio pogled i ponavljao je ranije izrečene optužbe protiv Nusreta. Kad je Kemo završio, Nusret mu je rekao da ga gleda u oči i pri susretu očiju, pitao ga je kako može toliko bezobrazno lagati. Kemo se počeo tresti i rekao je isljed­nicima: – Sve sam slagao. – Oni su podivljali. Bacili su ga na pod i udarali čizmama po glavi i tijelu. On je urlikao i plakao. Nusreta su poslali u ćeliju.

Oba smo bili prepuni utisaka koje smo doživjeli posljednjih mjeseci. Sjećali smo se Mostara i Počitelja i njegove posjete Zagrebu. Dok smo mi tiho pričali, u ćeliji su već svi pospali. Nusret mi je nastavio priču o istrazi. Previše ga je tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, udbaš i njegov bliski rođak. Tukli su ga i ostali isljednici, ali ovaj najviše.

Pričao mi je o pripremama za suđenje. Mjesec dana prije početka suđenja, svaku noć su ga saslušavali po desetak sati o ci­ljevima Organizacije, metodima rada, historiji Organizacije. Prema njegovom mišljenju, na isti način je saslušavana nekolicina ljudi koji su pripremani za suđenje.

Prema Nusretovim riječima, Udba je bila zatečena brojnošću, disciplinom i organiziranošću Mladih Muslimana. Preplašilo ih je hrabro držanje najvećeg broja članova Organizacije. Nisu mogli vjerovati da je bilo moguće organizirati ovako dobar ilegalni rad pod totalnom diktaturom, sveopćom kontrolom policijskih organa i bezbroj doušnika. U početku su sa nevjericom primali činjenicu da su sve to organizirali mladi ljudi. Mislili su da neko stoji iza Organizacije i daje joj uputstva.

Udbu je preplašio entuzijazam i idealizam ovih mladića, spremnih na žrtve. Njima je bilo čudno da jedna takva organi­zacija djeluje, širi se i obuhvata preko hiljadu članova, uglavnom mladih ljudi, od 18 do 25 godina starosti. Nije im, također, bilo jasno kako je uopće mogla raditi Organizacija kad je totalitarni režim prodro u sve pore života. Ove svoje utiske nisu krili pred Nusretom. Mrzili su Mlade Muslimane, željeli nas uništiti, ali su osjećali izvjesno poštovanje. Jedan dan je došao visoki oficir Udbe u Omerovu ćeliju. Rekao mu je: – Omere, ti si divan mladić, ali ti ne valja ideja.
– Ma, šta ti znaš šta je ideja – odgovorio je Omer Stupac.
Suđenje je počelo 1. augusta. Prvooptuženi bio je Hasan Biber, zatim Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević i drugi. Kad su sjeli na optuženičku klupu, Omer je stisnuo ruku Nusretu i Halidu, koji su sjedili do njega, i rekao: – Halalimo se, prenesite dalje!

Optužnica je proširena u toku suđenja na još nekoliko članova Organizacije, među kojima je bio i Kemal Kurbegović, koji je teško teretio Organizaciju za nekakve terorističke namjere, koje je on izmišljao ili su mu sugerirali da ih iznese. Radilo se i, po njegovom iskazu, samo o namjerama, ali učinjenih djela nije bilo. Sud je pri­hvatio njegove tvrdnje, koje su, ustvari, bile bez osnova i potpuno lažne. Konačno, kakvo je to Pravo i kakav je to Sud koji sudi ljudi­ma zbog neprovjerenih namjera, koje je mogao bilo ko izreći.

Za dokaz terorizma čitali su na suđenju članak “Kako ćemo se boriti”, pisan tokom rata, u kojem nije bilo govora o komunistima niti o terorizmu. Na koncu su čitali stihove pjesme “U džihad”. I jedno i drugo čitao je Halid Kajtaz. Na sudu je izneseno da sam ja pisao tu pjesmu i Nusret mi je čestitao. Sud je pjesmu “U džihad” uzeo kao fizičku borbu, ne poznavajući i ne htijući da zna suštinu značenja te riječi. Džihad, u prvom redu, znači borbu čovjeka protiv svojih strasti. Općenito, džihad je borba na Božijem putu, to jest, za sve dobro na ovome svijetu, a ne isključivo i samo oružana borba. Muhammed (a.s.) kada se vratio iz jedne bitke, rekao je ashabima: “Vratili smo se iz malog džihada, a sad pred nama stoji veliki džihad.” Pritom je mislio na borbu protiv svojih strasti i zala koji se u čovjeku nalaze. Međutim, to govoriti javnom tužiocu i sudiji bio bi razgovor sa gluhim. Evo teksta pjesme “U džihad”:

Zemlja drhti i brda se tresu,
Prostorom trepti naš borbeni glas!
Čela visoko, stari i mladi,
U svetom džihadu leži naš spas!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

Gordo se vije naš zeleni stijeg,
Zbijmo se pod njim u čelični stroj!
Islamsko bratstvo neka nas veže,
Prezrimo smrt i naprijed u boj!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

S našim poklikom “Allahu ekber”,
Ruširno stari i truhli svijet!
Za sreću, za spas čovječanstva,
Smjelo, junaci, naprijed u boj svet!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

Kad su u jednoj pauzi osuđeni izlazili iz sudnice, Omer Stupac je, prolazeći pored Keme Kurbegovića, pljunuo ga i rekao mu: – Izdajničko pseto! – Suđenje je bilo završeno. Za dan-dva očekivala se presuda. Još smo nas dva pričali, a kroz prozor su se nazirali prvi znaci zore. Bili smo umorni i jedva smo zaspali.

Poslije doručka Nusret se upoznao sa ostalim u ćeliji. Popodne smo opet nastavili priču: – Ornera Stupca pokazao je jedan od dječaka koji su bili obuhvaćeni Organizacijom u Mostaru. To je bilo u ljeto 1948. U grupi tih dječaka bio je sin jednog trgovca. Tokom ljeta vršila se nacionalizacija svih privatnih radnji. Tako su ocu ovog dječaka oduzeli radnju i izvršili mu pretres kod kuće, pod sumnjom da drži zalihe robe. Tokom pretresa u bašči su pronašli “Pravilnik” organizacije “Mladi Muslimani”, koji je davao uputstva o ilegalnom radu. Dječak je uhapšen i podvrgnut tor­turi. Da bi ga prisilili da progovori, uhapsili su mu oca i pred njim ga počeli tući. Organizacija je preko milicionera koji je bio Mladi Musliman dala saglasnost dječaka (zvao se Mustafa), da može odati članove svoje grupe. Toliko su ga tukli da je bio na granici života. Mustafa je pokazao vanrednu izdržljivost i pored višemjesečnog mučenja. Tako je odao trojicu svojih drugova, a među njima vođu svoje grupe Aziza Osmića. Uhapšeni su još: Rifat Hadžiosmanović i Salko Nišić. Aziz Osmić “provalio” je Omera Stupca. Njega nisu našli kod kuće i za njim je raspisana potjernica. Omer je napustio Mostar i došao u Sarajevo. Tu se jedno vrijeme skrivao a zatim otišao u Banju Luku i Zagreb. Nusret ga je pratio na sarajevskoj Željezničkoj stanici i, kad su se opraštali, Omer mu je rekao: – Nusrete, nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam!

U toku suđenja, Kemal Kurbegović iznio je da postoji i ženski odjel Organizacije “Mladih Muslimana”. Dan ili dva iza toga počelo je hapšenje naših sestara.

Smrtne presude i bukagije

Jutros je Nusret trebalo da ide na sud radi izricanja presude. Sjedili smo i čekali kada će ga ključar pozvati. Vrlo brzo poslije doručka ga odvedoše. Sa zebnjom sam očekivao šta će biti. Prisjećao sam se prijetnji mog isljednika da će biti više smrtnih kazni, a i Nusret mi je pričao da su njemu prijetili da će biti četiri smrtne kazne. Sad, kad sam ga očekivao da se pojavi na vratima, razmišljao sam o onome što mi je on pričao, kako mu je Omer Stupac stegao ruku i rekao: – Halali, Nusrete!
Moje misli tada su bile u sudnici, gdje su ovi divni mladići bili svoj odlučni boj. Kako li je sada tamo? Kako li se svi osjećaju? Roditelji, optuženi i prijatelji?

Minuti su mi se otegli. Konačno se vrata otvaraju. Ulazi Nusret nasmijana lica. Kada su se vrata za njim zatvorila, pokazujući rukom prema nama, pitao je: – Hajde, pogađajte koliko sam dobio?
Osmijeh sa njegovog lica nije silazio. Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko deset, a ja sam rekao dvadeset godina.

– Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem! – Svi smo zanijemili. Nismo mogli vjerovati da je ovaj nasmijani čovjek upravo prije nekoliko minuta osuđen na smrt strijeljanjem.

Bože, kad se sad sjetim kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha. U ovim teškim trenucima iz njega je izbijala ogromna snaga duha koju je nosio u sebi, snaga vjere u Boga i u islam. On je sebe nesebično žrtvovao. Nikakvog privatnog života on nije imao. U njegovom životu postojali su samo ideali. Dok smo razgovarali, pokušao sam pokrenuti pitanje o njegovim eventualnim simpatijama pre­ma djevojkama, ali ničega nije bilo. Dalje, on u svom srcu nikak­vih materijalnih prohtjeva nije imao. I sa tog aspekta treba mu se diviti kao i ogromnoj većini iz Pokreta. Sve su od sebe davali, pa i ono najdragocjenije: zdravlje i živote, a ništa za sebe nisu tražili. To je ona ogromna snaga koja je pokret “Mladih Muslimana” nosila, koja se iz ovog i ovakvih srca pretakala u jednu veliku i neuništivu snagu vjere. Mogli su biti ubijani, mučeni, ali duh koji su zapalili u srcima hiljada mladića i djevojaka morao je, uz Božiju pomoć, dati plod. Ovakva vjera ne može umrijeti a da ne ostavi dubokog traga u duši svoga naroda. Bio sam ponosan što pripadam ovom pokretu i što imam ovakvog brata i braću.

Sjeo je Nusret do mene i detaljno mi pričao o presudi, kako je dvorhana Suda bila prepuna i kako su pojedinci pljeskali kada su pale presude. Ovim drastičnim kaznama udovoljeno je zahtjevi­ma javnog tužioca na početku suđenja. On je na završetku čitan­ja svoje optužnice rekao: – Zahtijevam takve presude koje će slediti krv u žilama svima onima koji i pomisle da počnu raditi kao Mladi Muslimani!
Prvu noć poslije presude smo probdjeli.

Za dan ili dva, ne znam tačno, ali znam samo da je bila nedje­lja poslije podne, pozvali su Nusreta. Ostao je, možda, dva saha­ta. Brinuo sam se što ga nema. Uskoro su se čuli koraci kroz hod­nik i zveket lanaca. Otvorila su se vrata i ulazio je Nusret okovan “bukagijama” na nogama. Vidio sam, po izrazu lica, da mu je bilo veoma teško. Ipak, nasmijao se. Sjeo je do mene i pričao mi. Uveli su ga u neku veću kancelariju. Bilo je prisutno oko tridesetak isljednika. Svi do jednog vrijeđali su ga, psovali mu, nazivali ga najpogrdnijim imenima. Naročito su grozni bili kad su mu navlačili “bukagije”. Prijetil su mu kako de njega, Halida, Hasana i Omera prvo mučiti, a onda postepeno ubijati.

Ne sjećam se više mojih riječi, ali pokušao sam koliko je to uopće bilo moguće da mu u razgovoru pomognem. Suosjećao sam s njim i mogao sam zamisliti kako je on bio povrijeđen. Bože, kakvoj su kušnji bila izložena ta četiri divna mladića! Nisam sum­njao u namjere udbaša da će ih ubiti. Oni nisu krili da su bili za­čuđeni hrabrim držanjem Mladih Muslimana, a posebno Hasana, Halida, Omera i Nusreta. Pitali su se: Odakle tolika duhovna snaga poslije sve torture koju su proširili kroz istragu?

Na momente bih pogledao Nusreta i nešto me u grlu stezalo. Htio sam zaplakati, ali sam se otimao da on ne primijeti. Veoma mi je bilo žao njega i ostale trojice. Žao mi je bilo njihove mladosti, njihovih majki i očeva. Težak je to udarac za njihove najdraže. Sjetio sam se kur’anskog ajeta:
“Ne govorite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi; ne, oni su živi, ali vi to ne znate.” Te Božije riječi bile su utjeha u ovom teškom trenutku moje tuge.

Poglavlja iz knjige: “MLADI ĆE MJESEC OPET BLISTATI”, Munir Gavrankapetanović

 

Dokumentarni film o patnjama MLADIH MUSLIMANA :  Je li ti žao?

 

 

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti