U utorak, 25. 12. 2012. godine, u kalesijskom BKC-u, Alija Izetbegović održana je prva samostalna izložba slika, Mehdina Glogića. Veliki broj ljubitelja umjetnosti i prijatelja slikara došao je da uveliča ovaj čin, tako da je galerija BKC-a bila puna gostiju. Na izložbi je govorio književnik Mehmed Đedović. Prenosimo tekst o izložbi kalesijskog slikara u potpunosti…

Život se podsmijeva predviđanjima

MEHDIN GLOGIĆ – prva samostalna izložba (25. 12. 2012. godine)

TAKO OBIČNO

Vala je moglo biti

više mistike u prezimenu

Glogić, da se naježiš

od same pomisli

Mogli su biti lovci na krvopije

koji su doselili iz Rumunije

davno, pješice prešli brda

bježeći pred Vladom Tepešom

i smirili se u ovom kraju

Prezivali su se Avdić

a onda je neki trgovac iz Glogove

njegovom djedu spasio život

i promijenio prezime

Tako obično…

Učinilo mi se da je najprimjerenije ovu besjedu početi pjesmom za koju Mehdin do sada nije ni znao a koja je nastala kao rezultat našeg neobaveznog druženja i razgovora o umjetnosti.

Naumpadne mi, kada je slikarstvo u pitanju uvijek i vazda jedna simpatična dogodovština za koju je ne bitno je li se zaista dogodila ili ne.

Pred otvarnje izložbe jednog velikog slikara, policija je uhvatila nekoga kako šara bojama i mrlja jedno od golemih, izloženih slika. Ispostavi se da je to upravo umjetnik čija izložba se otvara, nezadovoljan vlastitim radom, požurio je da popravi koješta za šta je mislio da može biti i bolje.

Tako je to sa pravim umjetnicima, nikada nisu zadovoljni vlastitim radom i uvijek teže boljem i kvalitetnijem…

Veliki je broj primjera u kojima se slikari i pisci, ponajprije pjesnici, najbolje slažu, i u umjetnosti a nerijetko i u životu. Tako je recimo bilo sa Van Gogom i svitom pjesnika koja se kretala oko njega i on oko njih, ali da ne idemo previše daleko i da se ne bavimo onima koje ni pod kakvim uslovima ne možemo umetnuti u našu stvarnost.

Razumna je i logična saradnja pisca u slikara, nerijetko se oni na različite načine i drugačijom poetikom bave istim temama i preklapaju u svojim umjetnostima.

Slikarstvo je, dakako vizuelna umjetnost, za razliku od teksta romana, priče, pjesme, koje zahtjeva čitanje i za koje su barijere različiti jezici, što kod slike nije nikakav problem. Odatle i ja na ovom mjestu i sa ovom govorancijom, no nije to najbitnije…

Pratio sam rad i napore Mehdina Glogića dosta dugo, bez pretjerivanja se može reći od njegovih najranijih početaka, i prvo što mi pada na pamet je velika razlika, vidan napredak između onog ranog Mehdina i ovoga danas…

Vidi se, da je radio na sebi, na liniji, na dubini slike, na upotrebi različitih formi…

Likovnjak amater, samo sa ljubavlju prema platnu i boji napreduje sa svakom novom slikom koju uradi.

Kada vidim slike naših zaljubljenika u umjetnost uvijek pomislim šta bi tek bilo i kako bi tek slikali ti ljudi da im je bilo omogućeno da završe likovnu akademiju. Sa druge strane slobodnjak nikada ne bude ukalupljen u formu i pravilo, nikada ne znaš kuda će njegov kist da odluta i kako će to na platnu izgledati, on nije dresiran likovnom akademijom gdje se svakako valja učiti i naučiti, i njegov napredak u slikarstvu ovisi isključivo od toga koliko je on spreman raditi na sebi, jer taj rad i promišljnje slikara se odmah vidi.

Nećemo ovom prilikom govoriti o teškom teretu malih sredina, i davanju šanse umjetnicima da pokažu šta znaju i umiju, nigdje to, ako ćemo pravo nije drugačije, a taj neki, uslovno rečeno konflikt počesto je i potreban umjetniku jer on stvara upravo na tim osnovama.

Zbog toga je Bosna i Hercegovina teška za život ali odlična za umjetnike, jer oni najbolje stvaraju baš u takvom ambijenu, to je tako, mada počesto nije nimalo utješno i ne znači da umjetniku ne treba omogućiti sve što je potrebno ne bi li rasterećenije, kvalitetnije i produktivnije radio to što radi…

Glogićev opus može se podijeliti u nekoliko ciljanih grupa; slika koje on radi po narudžbi i koje krase zidove ugostiteljskih objekata i privatnih stanova, njegova želja da oslika fragmente stare Bosne, te angažovani rad po narudžbi na portretima i različitim vrstama drugih slika (ljudi ponekad imaju želju da im se vjerno naslika porodična kuća ili automobil…, a u ovom vremenu umjetnik baš i nemože birati, naročito ako se ono što on slika prodaje). Počesto je to jedan šareni ćilim tema i različitih interesa slikara, modernisti bi rekli naivca, koji na platno prenosi svoj doživljaj onako kako misli da treba.

Od ranog igranja sa bojom, slikanja sprejevima, do onoga što danas vidimo, sve je to jedan kist, jedna ruka i jedan umjetnik naslikao.

Nećemo ništa prognozirati o tome kuda bi Mehdin Glogić kao slikar mogao otići i šta sve napraviti, nije nam to namjera, jer, kao što reče portugalski nobelovac Žoze Samarago; život se podsmijeva predviđanjima i postavlja riječi tamo gdje smo očekivali ćutanje i nagle povratke kad smo već pomišljali da se više nećemo ponovo sresti…

Tako je to uvijek sa pravim umjetnicima, nikada nisu zadovoljni vlastitim radom i uvijek teže boljem i kvalitetnijem…

Od vremena kada je prvi čovjek slikao po pećinama do današnjih dana, kada slike velikih slikara koštaju milione dolara, koješta se mijenjalo ali umjetnost i umjetnici ostaju i opstaju, unatoč svemu…

Mehmed Đedović

(Kalesija Online)