Strogo povjerljiva pošta koja je kružila od Štaba do linije, od jedinice do jedinice bila je povjerena malom borcu iz Olova. Muamer Duraković sa samo trinaest godina osjetio je šta znači rat i koje strahote sa sobom donosi. Najviše je strah osjetio kada je sa majkom, ocem i trojicom braće morao napustiti svoje rodno mjesto Šašavce. Danima je gledao uplakanu majku i ratna dešavanja od kojih se ledi krv u žilama. Rat kao rat na svakoga je ostavio posljedice, na nekoga fizičke, a na nekoga psihičke. Otac mu se pridružio vojsci, a on kao odrastao muškarac želio je dati svoj doprinos u odbrani domovine. Na liniju ga nisu pustili, iako je kako kaže bio spreman. U vojsci je proveo sedam mjeseci na poziciji kurira.

U jednom intervju koji je objavljen u listu “Armija ljiljana” 1992. godine Muamer je rekao da rat nije ništa strašno.

“Rek'o sam tamo nekom čo'jeku: Hoću da budem kurir. I, bogami, primiše me. A što se tiče četnika… Foraćemo mi njih. Vidi mene, pa i ja ust'o protiv njih. Ima jedan, velem mlađi u Živinicama. Kažu pustili ga i u borbu. Ako ovim mojim trebam, ja sam im rek'o: Idem odmah. Znam ti ja sve oko puške M-48, a izbirik'o sam se i na automatskoj”.

Tekst o malom heroju iz Olova objavili smo prije nekoliko dana, ali smo željeli i saznati šta se desilo sa njim. Gdje živi i da li ima porodicu? Na svu sreću uspjeli smo ga pronaći i saznati više o njegovom životu. Sada živi u Carevoj Ćupriji sa porodicom.

“Radim u ŠPD ZDK Zavidovići poslovna jedinica Olovo na lakšem radnom mjestu zbog promjene i invalidnosti druge kategorije, jer sam imao manji srčani udar prije 13. godina. Sad imam 40. godina, sina od 20 godina, kćer od 16. i sina od 5. godina”, kazao je Muamer.

Roditelji su saznali da se prijavio u Armiju, tek kada su trebali potpisati pristanak za njegov anganžman. Svaku noć su se nadali njegovom povratku kući, jer je Štab bio blizu i mogao ih je posjetiti. Rat je na njega ostavio bolne tragove i sjećanja, ali i zdravstvene probleme.

“Ne mogu da vjeruju da sam sa svojih nepunih 13. godina bio u ratu i danas imam problem sa zdravljem, ali može se trpiti. Nisam dugo bio sa svojim saborcima zbog početka osnovne škole, jer nisam bio završio osmi razred. Završio sam srednju drvno tehničku školu koju sam pohađao u tri područne škole i to odlazeći i dolazeći pješice prvu i drugu godine u Čuništima, treću u Solunu, a četvrti razred u Olovu prva poslije ratna generacija. Nakon završetka škole sam se oženio”.

“Dva puta sam mogao da poginem zbog male nepažnje, a nešto me sačuvalo. Jednom me je bacila detonacija, ležao sam 3 sata u nesvjesti, jer je granata pala blizu. Vidio sam dosta ranjenih i mnogo krvi, jer sam tada živio u Olovu u stanu kao izbjeglice sa majkom, babom i braćom, dvojica su nastradala od detonacije zbog pucanja moždanih opni. Za kratko vrijeme su ostali nepokretni, a jedan je od njih preselio na ahiret 2006. godine. Zvao se Meho, a ime je dobio po djedu, dok je drugi i dan danas u postelji nepokretan”

List 2. korpusa Oružanih snaga RBiH-Tuzla “Armija ljiljana”, broj 15 koji je izašao 21. 11. 1992. godine, Muamer još uvijek čuva kod sebe i kaže da mu je posebno bilo drago kada je isti ugledao na portalu NEON Televizije.