Između vjere i nauke

Feljton, 4/10

U očima ljudi koji odbacuju ideju vjerovanja u Stvoritelja, vjera i nauka se obično razilaze i jedna drugu isključuju. Stvara se neka vrlo pogrešna predstava da se oni koji slijede vjeru ne bave naukom, a da oni koji se njome bave po pravilu nisu vjernici. U njihovim očima, nauka se bazira isključivo na činjenicama, dokazima ili opservacijama, te kao takva ne može racionalno prihvatiti navodnu dogmu vjerovanja u Stvoritelja, kojeg je nemoguće dokazati, bar iz njihovog ugla. S druge strane, tvrde i da religija odbacuje nauku iz prostog razloga što je ona u navodnom sukobu sa religijskim učenjima o Božijem postojanju.

Pošto je osnovna pretpostavka ovakvog stava da ne bismo trebali slijepo vjerovati u neku ideju bez prethodnog nastojanja da je racionalno analiziramo i podvrgnemo strogim testovima, nije mi jasno zašto su ljudi spremni i voljni prihvatiti kao apsolutnu istinu i neosporivu činjenicu sve što nauka nudi. Nije li to upravo primjer slijepog vjerovanja, ako se ne ostavlja nimalo mogućnosti da to što zvanična nauka trenutno tvrdi može biti pogrešno ili samo djelimično tačno?

Da ne bih bio pogrešno protumačen, moj stav prema nauci nije nimalo negativan i smatram da bi bilo krajnje neozbiljno omalovažavati nauku u cjelosti ili potcijeniti njen značaj za razvoj i napredak ljudske civilizacije. Međutim, smatrati da je apsolutno istinito sve što aktuelna naučna dostignuća u određenom trenutku tvrde jednako je pogrešno. Zar nije dovoljno znati da se stajališta nauke s vremenom mijenjaju i da postoje pitanja na koja nauka još uvijek nema odgovor, da bismo je trebali uzimati sa određenom rezervom, a ne kao neosporivu istinu? Činjenica je da su neki predmeti proučavanja lahko pristupačni, te se uz potrebnu tehnologiju, adekvatnim metodama mogu proučiti i dobiti neoborivi rezultati. Na primjer, utvrdili smo da je voda sastavljena od dva atoma vodonika i jednog atoma kiseonika. Znamo i kako izgleda i funkcioniše naš organizam, pa znamo čak i detalje o genetskim kodovima u lancima DNK.

S druge strane, značajan dio naučnih teorija zasniva se na naučnim metodama poput metode dokazivanja i opovrgavanja, te statističke, aksiomatske, historijske ili pak metode anketiranja. Stoga je sasvim normalno i ispravno da se određene tvrdnje vremenom mijenjaju i ispravljaju, kako napredak tehnologije, znanja i nauke generalno donosi mogućnosti za preciznija, detaljnija i tačnija istraživanja.

Nauka neprekidno napreduje i donosi nove rezultate koji ponekada usavršavaju prethodna saznanja, a nekad ih u potpunosti pobijaju. To i jeste bit nauke, razvoja i progresa. Na kraju krajeva, napredak ne bi ni postojao kada bi se trenutna naučna saznanja uzimala kao nepobitne činjenice bez mogućnosti da se izvjesna stajališta vremenom promijene. U zadnje vrijeme se stiče utisak da smatramo da znamo sve, a zapravo konstantno revidiramo ono što smo mislili da znamo i toliko toga još uvijek ostaje nepoznato, nejasno ili nedorečeno.

Bez namjere i potrebe da se nauka omalovažava, pitam se zašto bismo nauku kao takvu trebali uzimati za jedino i nepogrešivo mjerilo svih naših životnih pitanja. Ako znamo da nauka napreduje i donosi nova saznanja i otkrića, zašto bih onda sve što ona danas tvrdi uzimao kao apsolutnu istinu i bilo šta što se ne slaže sa zvaničnom naukom odbacivao kao zabludu, grešku ili glupost? Zar nije previše arogantno i egocentrično tvrditi da današnja nauka „pouzdano zna“ nešto što se dešavalo prije više stotina miliona godina? Zar ne postoji makar minimalna mogućnost da će se buduće generacije smijati određenim „činjenicama“ u koje smo danas potpuno uvjereni i sigurni? Jednostavno, smatram da je pogrešno između nauke i istine uvijek stavljati znak jednakosti.

Što se tiče odnosa islama prema nauci, sve je postavljeno na vrlo jasnim i jednostavnim principima. Od nas se zahtijeva da učimo, istražujemo, posmatramo, zaključujemo, utvrđujemo. To je kur'anski imperativ. Učenost i znanje se visoko cijene i vrednuju, a učeni ljudi zaslužuju dužno poštovanje. Ako bi naše bavljenje naukom i dolazak do revolucionarnih saznanja trebali voditi ka otkrićima i zaključcima da ne postoji Stvoritelj niti svrha s kojom smo postavljeni na ovu planetu, takvim zahtjevima u takvoj knjizi definitivno ne bi bilo mjesta. Onaj koji nam je dao uputstvo o tome šta se od nas očekuje na ovom svijetu, znao je da je napredak u svim poljima nauke siguran put ka spoznaji Stvoritelja.

Protivnici vjere koji Kur'an uopće ne poznaju uglavnom imaju pogrešnu sliku o njegovom gledištu po pitanju nauke. Brojne su knjige napisane o detaljima koje kur'anski ajeti sadrže već 1400 godina, a odnose se na tek nedavna naučna otkrića. Poznati su i slučajevi naučnika koji su prihvatili islam nakon što su utvrdili da ne postoji ni teoretska mogućnost da su Arapi niti iko drugi iz tog vremena mogli znati za takve detalje, te su prihvatili Kur'an kao neupitnu Božiju objavu. Faze u razvoju embrija, nemiješanje voda u dodirnim zonama između mora, samo su neki od nedavnih saznanja pomenutih u Kur'anu a koji su bili dovoljni da vrsne učenjake usmjere ka prihvatanju islama kao nepobitne istine.

Islam i nauka nikada nisu bili u sukobu, niti ima razloga za takvo nešto, ali se nauka ne smatra superiornom u odnosu na Kur'an. U slučajevima kada postoji razilaženje između njih, dovoljno je bilo sačekati napredak tehnologije i naučnih metoda i ustanoviti da greška nije bila u onome što Kur'an tvrdi.

U današnjem modernom dobu neizmjernog tehnološkog napretka, postoje još uvijek struje među naučnicima koji vjeru s prezirom tretiraju kao prepreku razvoju i progresu, kao da nauka nije ni postojala u ranijim dobima koja su prethodila popularnosti sekularizma i ateizma. Skloni smo kritikovati prošlost i civilizacije koje su živjele prije nas i smatrati ih inferiornim, pa čak i primitivnim. Podrazumijevamo da smo danas dostigli vrhunac u svakom pogledu i smislu. Zanemaruje se činjenica da se dostignuća moderne civilizacije u velikoj mjeri temelje na radovima učenjaka, mislilaca i naučnika od prije više stoljeća, kada je vjera bila neizostavni dio javnog života. Naukom se treba baviti i cijeniti je zbog onoga što ona jeste i zbog koristi koje nam donosi a ne koristiti je kao oruđe protiv vjere i Boga. Kur'an nas velikodušno poziva i ohrabruje da se naukom bavimo, svijet oko sebe posmatramo i proučavamo i sugerira da će nas svako novo saznanje i otkriće približiti uvjerenju da Stvoritelj zasigurno postoji.

Ovaj tekst je isječak iz četvrtog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“.

Cijelo poglavlje možete pročitati u navedenoj knjizi, autora Asmira Mešića.