Medijske manipulacije

Feljton, 1/10

Bez pokušaja ulaska u dublju analizu motiva koji iza toga stoje, jedna činjenica je jasna i očigledna – svjesno i namjerno se koriste propagandne formulacije i teminologija sa ciljem stigmatizacije muslimana na svim stranama svijeta, a naročito na Zapadu.

Svako ko je iole voljan analizirati predstavu islamskog svijeta koju nam serviraju vijesti, reportaže, dokumentarni ili igrani filmovi, lahko će uočiti obrazac koji neizbježno kod gledaoca ili čitaoca budi osjećaj sažaljenja, odbojnosti, prezira, straha ili mržnje.

Snimci neuhranjene, neuredne, neobrazovane djece, žena u teškim životnim uslovima, porušenih i uništenih gradova prepunih do zuba naoružanih civila i vojnika u konstantnim sukobima, obavezno se naglašeno povezuju sa islamskim okruženjem i kontekstom, što se ipak redovno propušta pomenuti ako se radi o nekim vrhunskim tehnološkim ili građevinskim dostignućima. Tada se radije iskoristi prilika da se naglasi da su na tim projektima radili eminentni stručnjaci iz zapadnog svijeta.

Za islamske vladare rezervisana je slika diktatora, ugnjetača naroda i protivnika demokratije, te bezobrazno bogatih arogantnih šeika i emira koji troše sumanute novce na pretjerani luksuz i besmislenu ekstravaganciju, zanemarujući pri tome osnovne potrebe običnog naroda. Zna se i ko je pretplaćen na termine poput ekstremisti, militantni, prijetnja, pobunjenici, a ko su, s druge strane, borci za slobodu, demokratiju, ljudska prava i slično. Jednostavnom manipulacijom tim terminima stvara se kod gledalaca i čitalaca nejasna slika o stvarnoj situaciji u pogledu toga ko se uistinu bori protiv nepravedne vlasti radi ostvarivanja temeljnih demokratskih prava, a ko pokušava nasilno svrgnuti legitimne i pravedne vladare radi ostvarivanja određenih ličnih interesa.

Nije neophodna neka ozbiljna studija i analiza da se vidi da medijskim nebom, uopćeno govoreći, dominiraju senzacionalističke vijesti i informacije, te da je moguće plasirati bilo kakvo mišljenje, stav ili „znanje“ o bilo kojoj temi i pri tome dobiti milionsku publiku. To je za kratko vrijeme dovelo do toga da neislamski svijet poznaje islam mnogo više nego ranije, ali nažalost mnogo više po onome što on uopće nije.

Neki kvazi-znalci su čak izgradili karijeru i stekli medijsku slavu držeći predavanja o islamu, učestvujući u debatama o širokom spektru islamskih tema ili pišući o njemu. Mnogi smatraju da im je životna misija i cilj prikazati islam i muslimane u „pravom“ svjetlu, slikajući pri tome jedan krajnje mračan i užasan portret.

Ako se uzme u obzir kojom se brzinom i intenzitetom u današnjem dobu informacije šire cijelom planetom, a filteri za odstranjivanje neistine od istine praktično ne postoje, dolazi se do jezivo negativne slike islama i muslimana sa potencijalno nesagledivim posljedicama. Koliko strašne mogu biti posljedice ovakve vrste propagande koja demonizira određenu populaciju najbolje pokazuje primjer holokausta, koji je u stvari direktni proizvod vrlo slične dugotrajne i sistematično sprovedene propagande.

Očekivano, obmanjivanje nemuslimana slabo informisanih o islamu i njegovim standardima koju današnji mediji jednostavno i uspješno sprovode ima za rezultat široko rašireno i općeprihvaćeno negativno mišljenje o islamu i muslimanima. To svakako i ne treba čuditi ukoliko se poznavanje islama svodi na informacije koje pružaju mediji, s obzirom na sve manipulacije koje te informacije obavezno prate.

Svaki incident u kojem učestvuje neki musliman ili barem neko ko samo nosi muslimansko ime, preuveličava se izvan svih mogućih okvira radi izazivanja željene reakcije kod javnosti, što obično podrazumijeva odbojnost i mržnju prema svemu što je muslimansko. Ne preza se ni od plasiranja nebuloznih dezinformacija koje su čak u suštoj suprotnosti s onim što islam podrazumijeva, poput vijesti u britanskim novinama o muslimankama bolničarkama i ljekarima koje odbijaju prati ruke prije medicinskih zahvata, jer se to – tobože – kosi sa njihovim vjerskim uvjerenjima. I tako, dok se vrlo mali broj konzumenata takvih vijesti informiše o tome da svaki musliman koji svoju vjeru praktikuje ionako obavezno pere ruke najmanje pet puta svaki dan, šteta je već nanesena i već je formirana slika koju je praktično nemoguće naknadno ispraviti.

Sličan efekat se postiže konstantnim i upornim šikaniranjem muslimana na aerodromima i graničnim prelazima. Malo veze to ima sa brigom o ostalim putnicima i njihovom bezbjednosti. Glavni i ciljani rezultat tih pretresa i beskrajnih ispitivanja je stvaranje straha i prezira kod nemuslimana, te osjećaja poniženja i krivnje kod muslimana. Nemuslimani stoga žele da muslimani pomognu svijetu tako što će nestati, otići negdje drugdje ili se bar ograničiti na kućni prag, dok muslimani počinju preispitivati vlastita uvjerenja, pitajući se zašto se nikako ne uklapaju u društvo koje ih očigledno ne želi i otvoreno odbacuje.

Na taj način, termin islamofobija dobija svoje pravo značenje, jer fobija u suštini predstavlja iracionalni strah koji se zasniva na neznanju ili slabom poznavanju predmeta straha. Mnogi nemuslimani tako misle da znaju sasvim dovoljno o islamu da bi ga mrzili i o muslimanima da bi od njih strahovali. Istina je, međutim, ne samo drugačija nego upravo suprotna – svako ko iole poznaje islam i muslimane zna da ne postoji niti jedan jedini razlog za strah ili mržnju.

Korijen svake islamofobije je bez sumnje u neznanju. Istraživanja su pokazala da veliki broj stanovnika SAD koji imaju loše mišljenje o muslimanima zapravo ne poznaju lično nijednog muslimana, te njihov stav o njima, umjesto ličnih iskustava, kreiraju isključivo mediji.

Zanimljivo je da su česti slučajevi kada žestoki kritičari islama, u nastojanju da dođu do više informacija o njemu kako bi ga mogli još žešće i „kvalitetnije“ napadati, u potpunosti promijene svoje stavove upoznavši islam onakvim kakav jeste. Brojni su primjeri osoba koje na kraju tog projekta istraživanja islama i sami postaju muslimani, a nerijetko i posvećeni propagatori islama, sa ciljem i nadom da objasne u kakvoj su zabludi oni koji su trenutno tamo gdje su oni nekada bili.

Bitno je naglasiti i to da dostupni zvanični statistički podaci pokazuju da se u SAD u zadnjih nekoliko godina mijenja mišljenje Amerikanaca o muslimanima u njihovoj državi. Raste broj onih koji imaju uopćeno pozitivno mišljenje o islamu, kao i onih koji smatraju da je predstavljanje slike o muslimanima u američkim medijima nepravedno. Takođe, većina Amerikanaca sada smatra da se prema muslimanima ispoljava čak i veća diskriminacija nego prema crncima, homoseksualcima ili latinoamerikancima.

Statistika, naravno, ne objašnjava razloge i uzroke tih promjena mišljenja i stavova, a moja je pretpostavka da zasluge za to pripadaju sve boljoj informisanosti i upućenosti u ono što islam jeste, uprkos svim naporima medija da ubijede stanovništvo u suprotno.

Ovaj tekst je isječak iz poglavlja pod istim naslovom. Cijelo poglavlje možete pročitati u knjizi Pogled na islam očima običnog muslimana, autora Asmira Mešića.