Dvostruki standardi

Feljton, 2/10

Je li sloboda govora isto što i sloboda vrijeđanja? Je li sloboda govora jedinstvena i univerzalna ili postoje različite slobode različitih govora? Sloboda govora se na službenoj stranici Amnesty Internationala definiše kao „pravo na traženje, primanje informacija i ideja svih vrsta, na bilo koji način“. Naglašava se da te ideje mogu biti i duboko uvredljive, ali i da ta sloboda dolazi sa određenim odgovornostima i da se može i legitimno ograničiti. Naročito je istaknuto da „sloboda govora ne znači pravo da kažete šta god želite kad god želite“.

Kako izgleda primjena koncepta slobode govora i izražavanja u praksi? Umjesto da se primjenjuje konstruktivno i progresivno u svrhu sa kojom je uvedena – da imamo pravo iznositi svoja razmišljanja i stavove u vezi sa vlasti i kritikovati vlast bez bojazni da će nas neko zbog toga kazniti – na slobodu govora se danas poziva svako ko se želi bez ikakve odgovornosti uvredljivo izraziti protiv bilo koga. Međutim, ovo bilo koga ne znači doslovno bilo koga. Svako ko bi, recimo, htio reći bilo šta što bi Jevreji mogli smatrati uvredljivim za njihovu zajednicu, religiju ili naciju mora biti jako oprezan jer će zasigurno snositi posljedice takvih razmišljanja zbog zakona o antisemitizmu. Takođe, zakon o homofobiji u državama gdje je donesen sankcioniše bilo kakvo vrijeđanje ili diskriminaciju homoseksualaca. Ipak, ako se radi o islamu, muslimanima, islamskim svetinjama, muslimanskim liderima i slično, tada sloboda govora praktično podrazumijeva doslovno pravo da kažete šta god želite o kome i čemu želite.

S jedne strane, Amnesty International tvrdi da „vlade imaju obavezu zabraniti govor mržnje i podsticanje nasilja“, dok se s druge strane u stvarnosti daje neograničena sloboda svakome ko na bilo koji način vrijeđa islam i muslimane, organizuje demonstracije protiv njih, čak i nasilne, ili podstiče na njihov progon.

Na slobodu govora se ne može pozvati osuđeni francuski komičar zbog vica o jevrejima, ali može francuski list koji objavi karikature usmjerene ka povređivanju osjećaja blizu dvije milijarde muslimana. Isti francuski list prethodno otpusti svog dugogodišnjeg karikaturistu i kolumnistu zbog toga što je u istu rečenicu stavio budućeg predsjednika, Jevreje, novac i ženidbu iz interesa. Ni danske novine nemaju problem objaviti uvredljive karikature poslanika Muhammeda, pa čak to i ponoviti nakon burne reakcije i protesta muslimana širom svijeta, ali ipak odbijaju objaviti karikaturu Isusa Krista smatrajući da „bi mogla uvrijediti čitaoce“.

I tako, umjesto da se svi zajedno pitamo zašto bi iko ikoga trebao javno vrijeđati pozivajući se na slobodu govora i zašto bi iko trebao zbijati šale ili crtati karikature čiji je cilj ismijavati i omalovažavati bilo koga, i umjesto da to svi zajedno osuđujemo, ostaje nam da se pitamo zašto je to i dalje u redu samo kad je usmjereno protiv muslimana. Ostaje nam, izgleda, samo da se pitamo i dokle će to trajati.

Po mom mišljenju, Evropa pristupa problemu muslimanskih manjina vrlo licemjerno. Umjesto da se traže rješenja i načini kako da se muslimani prihvate onakvi kakvi jesu u društvu koje je većinski drugačije, muslimane se uporno diskriminira i stigmatizira raznim zakonima koje ne predlažu samo desničarske, nego i partije centra. Šta sprečava Evropu da se potrudi da svoje stanovništvo ispravno informiše i upozna sa pravim licem muslimana i islamom i da pomogne u njihovoj integraciji i prihvaćenosti u društvu?

Čini se da sve evropske kolonijalne sile imaju vrlo ograničeno, usto još i selektivno, pamćenje historijskih činjenica iz ne tako davne prošlosti. Prelahko se zanemaruju desetine miliona ubijenih starosjedilaca na svim kontinentima, od Amerike preko Afrike i Azije sve do Australije. Ponosno se ističe zasluga za “dovođenje civilizacije” u te “primitivne” dijelove svijeta, a izbjegava pomen na uništene kulture, jezike i narode, opljačkane prirodne resurse, kao i najbrutalnije eksploatisanje radne snage. Kršćansko misionarstvo se smatra spasom, a ni u kom slučaju nametanjem religije. Neprestano se ponavlja da se islam širio mačem, dok se ignoriše svrha konkvistadora na teritorijama Srednje i Južne Amerike i papinski blagoslov za njihovo zauzimanje, te preobraćanje domicilnog stanovništva na katoličanstvo. Izbjegava se i naglašavati povezanost sa kršćanstvom Ku Klux Klana, ali se rijetko propusti istaknuti “islamsku” pozadinu nedjela koja čini ISIL. Nisam često čuo da se podcrtava da su nacisti i fašisti bili kršćani, niti da su neki od najvećih tirana u modernoj historiji koji su izazvali smrt desetina miliona ljudi bili ateisti i da su te strahote izazvali u ime ateizma. Očigledno, kada se želi ocrniti jedna strana a pohvaliti druga, redovno se za usporedbu uzima najgori primjer iz prve i idealni primjer iz druge grupe.

Stravični zločini koje su nad muslimanima izvršili budisti u Mijanmaru ne koriste se da bi se demonizirao budizam i okarakterizirao kao monstruozna i nasilna religija. Slično tome, očigledni genocid nad muslimanima koje sprovode kineski komunistički ateisti ne dovodi do osude ateizma. S druge strane, svaki teroristički čin počinjen “u ime islama” dovoljan je “dokaz” da je islam religija koja “promoviše terorizam i predstavlja prijetnju ostatka svijeta”.

Masovna ubistva u Norveškoj i Novom Zelandu, nezapamćena u tim zemljama, ne dovode njihove izvršitelje u direktnu vezu sa kršćanstvom, nego radije sa “krajnje desničarskim konzervatizmom”. Takođe, od Crkve i Pape se ne traži da se javno ograde od takvih i sličnih zlodjela, dok se često od islamskih zvaničnika na svim nivoima očekuje da to urade u vezi sa svakim takvim činom u kojemu su počinioci muslimani.

Odjeća katoličkih opatica podrazumijeva simbol čednosti i pobožnosti, dok se skoro identična odjeća na jednoj muslimanki tretira kao simbol tlačenja i kršenja ljudskih prava. Duža brada na licu muškarca može imati različite konotacije u različitim kontekstima, ali je redovno znak za uzbunu ako je u pitanju musliman, jer u tom slučaju brada upućuje na radikalizam, ekstremizam i terorizam. Brojni su primjeri koji pokazuju da se terminologija terorizma evidentno imputira islamu i muslimanima a da se lahko zažmiri na primjere vezane za druge vjerske i društvene orijentacije.

Ovaj tekst je isječak iz drugog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“.

Cijelo poglavlje možete pročitati u knjizi Pogled na islam očima običnog muslimana, autora Asmira Mešića.