NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Priča: SARAJEVSKI „MARLBORO“ KAO ŽIVOTNI NASLOV, Isnam Taljić

... | 10. Juna 2015.
11:36
Kalesija Online

– Šta ćeš sad kad je rat?! Šta ćeš sad sa svojom pisanijom?!

Tako me prvi put nazvalo telefonom čim je, pred Skupštinom Jugoslavije u Beogradu, naređeno hapšenje Azima Vlasija, a on se tada bio zadesio baš u Vrijesu. Supruga mu je ovdje imala tetku. Ili nisu znali ili ga nisu smjeli uhapsiti. Ali su meni zaprijetili.

Ponovni telefonski poziv s istim riječima bio je u martu 1992. godine, a u aprilu je izbio rat.

Isnam Taljic - VlasenicaBilo je prošlo i deset dana otkako je moj, razdaljinom najbliži, kolega iz „Snoviđenja“, ubijen na svom radnom mjestu. Utučen je mehaničkom pisaćom mašinom marke „Olimpiya“. Ne znajući za to, iz svoje kuće, kroz prozor sobe u kojoj sam rođen, gledao sam kako, u daljini, gori nebo nad Zvornikom i po noći slušao tutnjavu iz oružja koje se sručivalo na Kula-Grad.

Naša kuća bila je na uzvisini i s prozora je pogled pucao daleko… Otkako sam znao za sebe, kad god bih se probudio i pogledao kroz prozor, na kraju horizonta vidio bih brdo s čudnim, prastarim imenom Udrč. Plavilo se u daljini.

Nisam znao u kojem pravcu je tačno Zvornik. Do tamo je bilo mnogo brda, kanjona, okuka i rijetkih dolina kroz koje je vodila cesta. A sada se, strašnim zvukovima i vatrom na nebu, pokazivalo gdje je Zvornik; tridesetak stepeni udesno od Udrča.

Neprestano su tukli Kula-Grad tenkovima poredanim po cesti uz onu tamo obalu Drine, iz Srbije. Iz aviona bacali bojne otrove. Pokušavali pješačke proboje. Noćima i danima sam gledao proplamsaje na nebu i slušao gruhanje.

Uhvaćen u klopku rodne kuće, smišljao sam kako preći preko dviju ulica koje su pod budnim nadzorom do zuba naoružanih daljnjih komšija i domoći se brda Vratolomac. Više me ne bi mogli naći u gustišu paviti. Dalje bih se probijao od stabla do stabla. Šumom. I preračunavao sebi koliko bi dana trajalo moje pješačenje do slobode u Vrandištu.

Iz noći u noć tako. Tutnjava u daljini, upaljeno nebo iznad Zvornika i moje preračunavanje. Duga je noć kad se čeka da prođe. A nikako da svane.

Kula-Grad se dugo branio. Nije pao preko noći. Trajalo je danima i noćima. Da se braniocima pomoglo, da im je, iz ostalih krajeva Bosne i Hercegovine, krenulo u ispomoć pedeset autobusa s naoružanim patriotima, Srbima bi se iskezilo zub, Srbija bi ustuknula i Bosna je mogla biti odbranjena.

Brat, četiri godine stariji od mene, popeo se iz prizemlja, gdje je živio, na sprat naše kuće. Zatekao me u sobi u kojoj sam rođen.

Kazao je: „Vrijes je opkoljen. Samo se čeka kad će upasti JNA. Njima, ovima ovdje, JNA osvaja grad po grad. Samo se čeka da padne Kula-Grad. Kranje je vrijeme da i ti pokušaš otići. Izišlo je sve što misli da bi oni mogli imati pik na njih. Orhane, na tebe ga imaju. Čuo sam da će Dakan Aljukić danas voziti narod na kamionu. Ti nisi za otvorenog kamiona, a i koji kilometar niže, u Praštalici, postavili su barikade…“

Nisam bio za otvorenog kamiona. Niti za hodanja bespućima šuma. Još do prije pet dana imao sam temperaturu iznad 40ᵒC. Nesnosni bolovi prouzrokovani pokretanjem kamenaca u bubrezima. Nisam znao za sebe. Samo sam čekao da prođe i još jedna duga, duga noć. Stanje se unekoliko poboljša pred svitanje. Kamoli da sam znao šta se događa uokolo. I da su se poodavno evakuirali neki koji su onima bili trn u oku.

Prije desetak dana, dok se još moglo, milicioneri pod komandom Tarika Furkovića skinuli su snajperistu s ravnog krova upravne zgrade preduzeća „Prosperitet“, tačno preko puta moje kuće. Bar me odatle neće smaknuti. Krenuo sam niz ulicu. Napolju se, najednom, nije vidjelo ni koliko na dva metra. Navukla se magla. Zasuo i sitni snijeg. Nisu bile pahuljice, nego bijele kuglice, kao da su pamučne. Kroz njih se, dadatno, nije vidjelo. Ni žive duše. I da ima koga, ne bi se vidjelo.

Prođem spram Muzaferovog vrta i, u svemu ovome, pomislim kako li je lijep pod ovim krupicama snijega, sav kitnjast, skupa s prvim beharom koji su pustile grane šeftelija, šljiva, trešanja, višnji i jabuka i tek procvjetali bijeli zumbuli. Dođem do Hašimove slastičarnice. Samo sjedi neki Juso koji nikad nije sjedio tu.

– Šta je s kamionom Dakana Aljukića?

– Odvezao je koga je odvezao. Sada ja odozdo…

Zaokrenuo sam se i pošao nazad. Kući. On ode desno, niza sokačič, Hondži u kafanu. Ja se sudarih s Hamzom Jasikom.

Hoćemo li, Orhane? – pita me.

– Ja bih?

– Haj’mo – kaže.

– S kim?

– Haj’mo mi. Ako se još može.

– Kako ćemo?

– Pa, s tvojim autom?

– Mojim autom?

– Tvojim.

– Gdje mi je auto?

– Kako gdje je? Eno ti ga pred kućom.

– Čuj, pred kućom?!

I mi nastavimo prema mojoj kući.

To „moje auto“ dao mi je niži rukovodilac nove vlasti u Sarajevu. Trebalo je u Vrijesu pokrenuti kulturno društvo „Preporod“. Od mene to tražili iz Sarajeva. Zvali su me i na osnivačku/obnoviteljsku skupštinu u Sarajevo. Nekim ljudima se ne može odbiti; to su mi bili profesori na fakultetu. I, zađem sve od jednog do drugog uglednoga Bošnjka u Vrijesu. Odbijaju. Kažem im da se toga ne treba bojati, nije politička organizacija. Nestranačko i, ako hoće, svestranačko društvo. „Jest nacionalno“, govorili su mi, a ja sam dotad mislio drukčije o njima. Jedan je rekao da nikad nije jeo vrelu pitu. Neki bi mi i pomagali, ali da se ja toga prihvatim. Oni iz Sarajeva opet zovu. „Ko će probiti led izvan Sarajeva ako nećeš ti?“ I ja se prihvatim predsjednikovanja.

Pripremimo to. Osnivačka skupština s priredbom, prepuna sala Radničkog doma, ugledni gosti iz Sarajeva, opširan izvještaj Saliha Brkića na TV Sarajevo. Narodu se svidjelo. Hoće još. Šta bih? Tribine! Krenem s tribinama. Odziv da ne može biti bolji. I onih iz Sarajeva, koji govore, i ovih iz Vrijesa, koji dođu da čuju. Mustafa Imamović, Avdo Sućeska. Trećeg zovnem ovoga pozicioniranog u novoj vlasti u sarajevu. Prihvatio je. Došao. Svidjelo mu se. I vidio u kakvim uvjetima se devera. Ni kancelarije. Ničeg.

– Ni auta? – pita.

– Otkud nam? – kažem.

– Dođi u subotu u Sarajevo, ja ću ti dati svoje. Ali, samo tebi kao tebi. U tebe imam povjerenje.

– Nisam šofer.

– Nek nisi. Nek te voze drugi. Previše je besposlenih s šoferskim ispitom.

Dođem sa šoferom. Odemo izvan grada. U neko selo. Neka šupa. Tu ga je garažirao. Žućkasti „wartburg“.

– Evo i dupli ključevi.

Nejma ko mi ga nije vozao. Pogotovo iz Stranke. Niko od direktora nije htio u Stranku. Aktivisti Stranke nisu imali nikog u preduzećima ko bi im posudio auto, a valjalo obići tolika sela. Da im ja dam „wartburga“. Svakako je „Preporodov“.

– Ja sam ga dobio, lično. A i da je „Preporodov“, nije stranački.

– Isto ti je to.

– Nije isto… – ali, popustim; dadnem im jedan ključ.

S vremena na vrijeme me kao i upitaju mogu li. A niti mi ključ vraćaju, niti vidim auto. Bilo je prepoznatljivo i važilo kao stranačko. Na njemu je visilo to zvono. Sad, kad je izbila prpa, kad je prestalo igranje rata i počeo rat, da se operu ruke, neko ga parkirao meni preko puta kuće, na trotoaru, ispod samih prozora kabineta onoga generalnog „Prosperiteta“. Otkunut brisač ispred suvozača. Zapušteno. Hamza Jasika upali.

– Ima benzina da se može stići do Vrandišta – kaže veselo.

I mi u auto. Majka i brat ostaju. Misli se da njima neće ništa; on je srpski zet. Hamza Jasika bi da svrati po svoju majku, da i nju povezemo. Ona neće. Onda veli da sačekamo, somun joj je u šporetu. Njen sin samo što, u huji, ne opsova i njoj i to što peče. Zgrabi je za ruku. A baba, neka, zvana Kokošarka, po mužu četniku kokošaru, nabraja s balkona boračkog stana u prizemlju zgrade.

– Hopet je naše, četničko! Sve ćemo mi vas… Hotac vas vaš…

Ovome sa mnom, Hamzi Jasiki, umro je otac. Sve ono što nije majci i somunu, skresa sve na kamaru babi. Te, eto kakav su oni narod kad su im i babetine takve; i da joj grebe njihovo junaštvo, kako se ne srame, toliko su oružja nadobijali od vojske koja treba biti zajednička da bi s njim mogli udariti na Rusiju, te što na nas, što ne udare na Bugare, oni jedva čekaju da Srbima namire račune iz Balkanskih ratova. I da je došlo dotle da on, kao građanin svijeta, koji je svukud slobodno bio, mora bježati iz svog rodnog mjesta. A sve poskakuje, da, odozdo, preko balkona, zgrabi babu za gušu. Ona se, junakinja, uprpila, zavezala. I mi u onu maglu i kroz sitni snijeg od bijelih kuglica. Nedugo, a naiđemo na prvu barikadu.

Ako je bilo 11, ja li 11 sati i 15 minuta. Prije podne. Nije više. Balvani po cesti. Praštalica. Rusvaj. Svega i svačega. Razbacano. Gajbe, pivske flaše. Šporeti, raščupani jastuci, ormari…, oteta auta. Šta god im je naumpalo da oduzmu i izuzimu od onih koji su odlazili. Ali, ni žive duše. Nigdje nikog. Siđemo s puta, nagetom livadom kojih deset metara i opet na cestu.

Ubrzo tabla „Handište“. Raskrnica. Uokolo mnoštvo kuća. Vire glave kroz otvorene prozore.

Stop!

Trojica s automatskim puškama. Dvojica visoki, stasiti, poput manekena; ne hvaleći im zakona. U maslinastim uniformama, s beretkom iste boje, na kojoj je, s desne strane, veliki okrugli sivkasti bedž. Nije bedž, bila je kokarda. Treći, kao priljepak, zakržljao, krezav, u novoj uniformi rezervne milicije, ali bez petokrake na šapki; na njezinom mjestu mu značka sa zastavom Srbije.

– Čovječe! – gunđa Hamza. – Pogledaj ti ovo! Otkad su oni u tajnosti spremali ovaj rat da su i značke oštancali…

– Isprave!

Hamza daje.

– Šta imate u gepeku?

– Ništa. Samo moja sportska torba s nešto unutrašnjeg veša. I kolegina plastična kesa s malo dječijeg keksa i koja kutija cigareta.

– Otvorite!

Hamza iziđe, otvori gepek. Onaj s njegovim ispravama ode za njim.

– A vidi, vidi, imamo nekog pozadi?! – kazao je drugi visoki nakon što je rukom razgrnuo snijeg sa šoferšajbe na strani bez brisača.

– Izlazi!!!

– Ooooo! Oooo, sarajevski „Marlboro“! – zavika utom visoki pozadi auta. – Možemo li nas dvojica dobiti po jednu kutiju?!

– Kako da ne?! – kaže mu Hamza. – Uzmite sve!

– Kolega! – dovikuje visoki otpozadi visokom naprijed, ovome koji mi je upravo naredio da iziđem, ali, čuvši poziv, pokaza mi spuštanjem dlana prema cesti. Biva, da sačekam.

– Kolega, dođi, sarajevski „Marlboro“! – usklikuje jednako onaj otpozadi.

I kolega ode iza auta.

– Uzmite bar po dvije paklice… – čujem Hamzu kako se topi od ljubaznosti.

– Dobro! – kaže onaj zadovoljno. – I vašem kolegi će ostati tri kutije!

Tresak zatvaranja gepeka. Vjerovatno je Hamzi pokazano da uđe u auto. On sjeda. Onda, prvi visoki maše Hamzi rukom. Onaj drugi se posageo ispred mene, da me opet vidi. I on maše meni da nastavimo. Krezavi rezervist im nije bio u kombinaciji za „Marlboro“. On se nije usuđivao ni progovoriti. Samo je izgledao zamišljeno. Ili nije smio od one dvojice. Ili je prevrtao po pamćenju odakle se sjeća mene. Tako je izgledao, ali je šutio. Da je bio redovni milicioner, bilo bi gotovo sijelo. Sigurno bi me prepoznao. Da sam izišao iz auta kad je drugi visoki rekao da iziđem, sigurno bi me prepoznali oni na prozorima po kućama uokolo. l zavikali da me vode. Ili da su ovi u beretkama zatražili moju ličnu kartu: moje neobično ime bi im sigurno zapelo – ili bi se odmah sjetili da sam na spisku ili bi radiovezom zatražili provjeru.

Nastavljamo vožnju.

Vadim kutiju „Marlbora“ iz džepa. Nudim i Hamzu. Uzima. Pripaljujem nam obojici. Uvlačim i otpuhujem. Otpuhujem iz dna duše.

– Nuto! – veli začuđeno u neko doba Hamza – pušim, a ja ne pušim. Neka, valjao nam je života tvoj „Marlboro“.

– Sarajevski „Marlboro! – kažem.

I samo što smo zabrzali, opet pred nama balvani na cesti i uokolo razbacane stvari. I opet siđemo s asfalta i ubrzo se vraćamo. Opet nikog na barikadi. Tri smo prošli. Znamo da ima još jedna. Posljednja prema Vrandištu. I tu je rigorozno. Tu je konačna selekcija onih koji su propušeni na prethodnim punktovima. Premlaćuju. Neke ostavljaju… Sve četiri su gadne, ali nama preostaje ova barikada. Time nam je najgora. Opet samo balvani posred ceste, nered razbacanih stvari, oduzeti automobili. Ali, znam da ispod puta ima zradica četverorazredne osnovne škole za djecu iz okolnih sela. Možda su se u nju sklonili. Ne čekamo, silazimo s ceste, obaramo strmo i okrećemo lijevo, sve po stazi koju su prethodnih dana načinila vozila koja su propuštana. Gledam ustranu. Nikog iz školske zgradice. Da sad i iziđu, mi smo već na asfaltnoj cesti i Hamza Jasika može nagaziti na gas. I brzo im umaći s pravca; ubrzo je jaka krivina udesno. Ni metak ni potjera nas više ne bi stigli.  Tu počinje „ničija zemlja“ i onda smo već na teritoriji općine Vrandište. Hamza vozi uobičajeno smireno. Okrećem se nazad. Nikog.

– Hvala Dragom Bogu! – kažem i vadim sarajevski „Marlboro“.

– Meni nemoj – veli Hamza – ne pušim.

– Ne znam šta bih ti rekao…

– Mi smo na slobodnoj zemlji Bosne, Orhane Bahtijareviću! – kliče Hamza Jasika.

Nikog na putu. Ni civila ni vojnika. Ni na ulazu u Vrandište. Tek na mostu, duboko u pozadini, u samom gradu, nailazimo na naoružane. Tu su sinoć dežurali. Narod je ponosan na svoje branioce. Govore kako su im svu noć donosili tepsije s pitama. Ali, kako su bez straže ostavili više od dvije trećine grada!? Ne mogu nam se načuditi kako smo prošli s barikadama.

– Ma, ni na petnaest minuta pred vama, došli su neki iz Vrijesa. Užas ih je vidjeti. Osim u Handištu, na ostalim barikadama su im domaći, civili. Oni su gori i od onih u Handištu. Ti s beretkama su ili „bijeli orlovi“ ili specijalci iz Niša… Koga propuste, koga ne ostave, dođe isprebijan k’o mačka. Lome ruke, noge, mlave kud stignu, kundacima i cijevima, držalicama od motika i sjekira. Očerupaju, opljačkaju, pretresaju, oduzmu što im god zapadne za oko…  Dolaznici su nam prenosili da su oní na barikadama cijelu noć pijančili, pucali, mučili ljude. Pa im, zar, dojadilo. Otišli da se odmore… A i magla, kažete. I snijeg? Zar je moguće da je bilo i snijega?! Ovdje ga nije  bilo ni po brdima. Mora da je i to otjeralo oné s barikada. Ali, opet, nije moguće da ste prošli tako kako ste prošli.

– Prošli smo.

 

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Društvo i politika, Kolumna