Priča se da su kopajući mezar pronašli kosti nekoga koji je preselio još šezdesetih, pa se malo i uznemirili jer mezar ni na koji način nije obilježen, pa je zbog toga i zaboravljeno gdje je bio.

Tu negdje, u istom, starom haremu nabasali na nišan koji im se učinio čudim, a znakovlje na njemu nisu mogli rastumačiti.
Sve su to tačkice lokalne istorije, stranice u svesci onoga što jesmo, poglavlja naših nenapisanih romana, koji nam nisu bili bog zna bitni, a ako ćemo pravo ni danas nije drugačije.
2.
Taj kraj prekriva tišina. Visoko iznad šume vija se graciozni jastrijeb, a golo drveće se hvata visina.
U obližnjoj šumi koju lokalno stanovništvo zove Šikarom sjeku drva i na ramenu nose do kuće, koja nije ni toliko blizu.
Pogeta ko upitnik, putićem ugaženim kroz snijeg korača žena. Ima joj godina iha, haj, ali hrabro gazi brijegom i nastaje iz vidokruga.
U daljini su krovovi kuća poleglih po brijegovima, čije stanovnike je prvi osunčani dan nakon snijega i minusa izmamio pod nebeski krov. Na brijegu se kameni stećci, okrnjeni i načeti vremenom mire sa svojom sudbinom.
Sve što je rođeno nestat će, sve što je postalo proći će.
3.
Nekad je valjda bilo živo na ovom mjestu, življe nego danas što je.
Tim brežuljcima je krivudao karavanski put kojim su gazili putnici samci i karavani, roba, so i hajduci. Nekad je, koliko je meni poznato u okolini bilo i dovište, za čiju tačnu lokaciju niko ne zna.
Može biti da je pored puta bilo i kakvo odmaralište, ne bi se iznenadio. Jedno zaboravljeno groblje, nestalo i poravnato sa zemljom takođe je bilo negdje pored puta. Otkud i čije, ni to se ne zna.
Nama je neznanje najjače oružje.
4.
Tu, u šumi prekrivenoj snijegom ko kakvom prostorkom, koji pucketa pod nogama, nekim čudom ostao samo jedan nišan.
Zagledam ga i dodirujem. Ko li je pod ovim kamenom postao zemlja, zaboravljen ko i onaj s početka priče? Negdje sam pročitao da su ovi nišani najsličniji stećcima pa mi baš i nije jasnije kome je to palo na pamet, jer meni nimalo ne liči na stećak. Vele da se gravura na nišanu naziva rozeta i da sličan obituje i u haremu na Brdima. Hajde neka bude tako, ali ja još ne nađoh odgovor na pitanje iz kojeg perioda bi mogao biti ovaj nišan, ako nije iz srednjeg vijeka…
Gdje bi nam bio kraj kada bi imali odgovore na sva naša pitanja…
Pored blatnog puta pronađem otkinut još jedan nišan, imitaciju fesa koji bi mogao biti mlađeg datuma.
Pa ipak onaj usamljeni, mali, sa krugom i sitnim trokutićima unutar kruga do sada nisam vidio, ili nisam gledao kako što ni drugi ne gledaju.
Mislim da je nišan jako star. Gravura znači da taj neko pod zemljom nije prihvatio islam, ono skroz, prvobitni nišani su na sebi imali konje, zvijezdu, sunce to je otprilike rozeta sa zvijezdama, to daje podatak da je star… Posto je mali, mogao bi biti ženski… Nema kape ni turbana, a gravure podsjećaju na zvijezde… (Negdje 16. vijek…)
Toliko mi govori moje skromno znanje, a potvrđuje drugar Emir S. Nišić no nisam zadovoljan s tim…
Dajem sebi zadatak da nekog pametnijeg priupitam odakle bi, iz kog vremena mogli biti ti nišani, ili da potražim po bespuću interneta, upitam google koji sve zna…
Prije toga, zajedno sa Pezić Mirsadom – Kićom koji često gazi tim putevima konstatujem još jednu činjenicu. Tog nišana tu ranije nije bilo jer bi ga sigurno primjetili. Čudno je da je kamen tako dobro očuvan da se vidi svaka gravura; da je bio pod zemljom vidjelo bi se, pa gdje je bio i otkud baš sada tu gdje jeste? Neko možda i zna te odgovore, mi ne znamo.
5.
Dan je bio sunčan a prvi glasnici proljeća stidljivo se pojavljuju ispod krpica snijega, pravo vrijeme za traganje za zaboravljenim nišanima.
Nije mi žao, dan je bio lijep, put blatnjav, a nebo plavo. Ako možemo birati na koji način ćemo potrošiti vikend ja se ne bunim da mi bude ovako kako je danas bilo.
Možda će, kakva su vremena, neki radoznali putnik tako nabasati i na moj mezar zaboravljen u nekoj šumi gdje šuti sa drvećem i leti sa jastrijebom.
Sve što je rođeno nestat će i proći kao i naši mali, beznačajni životi…

Mehmed Đedović