Veče je i prohladno. Osjeća vjetar koji prolazi kroz njenu odjeću, a poneki dašak toplog zraka pomiluje joj abdestom umiveno lice. Krv užurbano kola njenim venama i osjeća nalete adrenalina i uzbuđenost dok joj srce ritmično poigrava. Nemirni uvojak kose vraća pod mahramu i nastavlja hod.

Svakim pređenim metrom uzbuđenje sve više raste, svakim pređenim metrom emocije iz dubine njene duše prijete da izbiju na površinu, da cikne od sreće.
Iako je noć, sreće dobro poznata ozarena lica svojih komšija kojima uzvraća selame i prema kojima osjeća toliku ljubav u ovom trenutku kao da su joj rod rođeni.

Neobičan je taj ramazanski ugođaj, zrak ljepše miriše, ljudi su ljepši, ljepše je vrijeme, ljepše su ulice. Ljepotu nađeš u pticama koje cvrkuću, u nemirnom kučetu koje skakuće po baricama, a ona se osjeća kao da je sva ljepota svijeta sišla u nju. Bio je to njen prvi teravih-namaz ove godine koji je željno iščekivala. Ulaskom u džamiju oluja koja je  putem rasla u njoj naglo se smirila, isto kao kad se nad poljima nadviju oblaci, grmljavina, vjetar pa misliš da će samo nebo pasti i onda se sve smiri kao rukom odneseno; tako se i ona osjećala. Osjetila je mir, osjetila je svetost mjesta na kom se nalazi, osjetila je zahvalnost, osjetila je snagu, osjetila se tako malom i tako velikom u tom trenutku. Čovjek je tako velik kada osjeti Božiju milost, a opet tako malen jer je ništa, samo trunka u svjetovima kojima ON upravlja.

Molila se toga dana, molila se da drugi osjete to što ona osjeća, da joj Allah dž.š. podari umijeće i snagu da prenese drugima to što ona osjeća, da se smiri oluja u srcima ljudi, da se širi ljubav i miris ramazanskih lepina. Mjesec Ramazan je mjesec posta, mjesec ibadeta i mjesec u kom se Božija milost spušta na zemlju, mjesec u kojem je sve moguće. Zamolila je Allaha dž.š da njoj i svim ljudima podari snagu da u teškim vremenima isposti Ramazan i da njoj i drugima olakša, ukloni nedaće i zaštiti od loših stvari.

Alma Osmanović