NEON Televizija - Kalesija Online - Živinice - Zvornik

Ramiz Baručić, od siročeta do istaknutog borca Armije RBiH

| 21. Novembra 2015.
16:34
Kalesija Online
| Komentari isključeni za Ramiz Baručić, od siročeta do istaknutog borca Armije RBiH */?>

ramiz_barucic1Posljednjih nekoliko mjeseci u Kalesiji se vodi pravi „rat“, kada je u pitanju Ramiz Baručić te pojedini vijećnici u OV Kalesija. Njemu vijećnici zamjeraju to što je od Općine Kalesija dobio zemljište gdje je otvorio navodno „kafanu“, iako u papirima koje je izdala Porezna uprava jasno piše da je riječ o objektu brze prehrane. Čak mu zamjeraju i to što je navodno „oteo“ od škole sedam kvadrata zemljišta te ušao u njihovo dvorište. Ramiz Baručić je vijećnik u OV Kalesija, a on smatra da svi ovi napadi imaju veze sa politikom.

Ramiz Baručić rođen je 1.maja 1964.godine u zvorničkom selu Kamenica. Njegov otac Ibrahim umire, kada je on imao svega devet godina, a majka četiri godine gasnije. Ostaje sa braćom da živi, prepušten sudbini i komšijama.

Zahvaljujući starijem bratu koji je ranije napustio Kamenicu i odselio u Caparde, odlazi u ovo kalesijsko naselje 1979.godine, a nedugo nakon toga odlazi u Beograd gdje počinje da radi. Osadesetih godina sklopio je brak sa Zarfijom, a 1989.godine dobio je sina Denisa.

„Bila su to teška vremena, vjerujte. Oženio sam se u bratovoj kući. Nisam imao ništa, tada krenuo sam od nule zajedno sa suprugom. Radio sam u Beogradu i firma me šalje u Čezoslovačku gdje sam radio. Već 1991.godine osjetio se rat i kod nas u firmi, Srbu su počeli da prave „fešte“ da nas vrijeđaju, spominjalis u klanje. Vidio sam da je vrag odnio šalu da će biti ubijanja, pa sam za Bajram 1992.godine iz Beograda krenuo u Caparde. U putu su nas više puta zaustavljali, izvodili, pretresali. Bio sam zabrinut za porodicu za suprugu i sina i jedva sam čekao da to sve prođe da ih vidim“, priča nam Ramiz Baručić.

Kada sam došao kući vidio sam porodicu uplašenu jer su stalno prolazili JNA vojnici. U maju kada su zapaljene Caparde, mi smo napustili svoj dom i otišli smo u izbjeglištvo u Vukovije kod porodice Majdančić. Tu smo bili par dana i nas tri brata donijeli smo odluku da se vratimo u Caparde, a tu je bio i moj punac.

„Vidite koja je to sudbina. U Vukovijama tada autobusi bili i vozili prema Austriji, Sloveniji i Njemačkoj, ja se odlučim da vratim u Caparde. Bili smo sedam dana u svojim domovima nakon čega smo ponovno izbjegli, ali ovaj put u Hidane kod Sulejmana Sakića gdje smo bili dugo. Primio nas čovjek kao da smo mu rod“, govori Ramiz.

Dok nam priča svoju životnu priču Ramiz drhtavom rukom uzima šoljicu kahve koju ispija sa uzdahom, te nastavlja.

„Zatim smo u maju mislim dobili poziv da se javimo u Tojšiće kod škole u jedan voćnjak gdje smo pokušali da se organiziramo da se branimo jer smo vidjeli šta se desilo u Hajvazima, Mahali, Capardama. Tu su bili Redžo Garaj poručnik i Ramiz Zahirović i formirane su ko neke čete, koje će kasnije stasati u bataljon. Ja sam bio jedno vrijeme bio ispred Babajića, sve dok 21.maja nismo poslati u Mahmutoviće. Fehim Smajić i Mevludin Paščaninović je bio na čelu čete. U Mahmutovićima provodimo dva-tri dana dok nije pala Dubnica. Mene su „povukli“ sa linije i dat mi je zadatak da budem vezista. Pod komandom Ramiza Zahirovića, zatim me prebacuju u Hrasno u Šestu četu Armije RBiH. Bilo je tu akcija išao sam na Lisaču, Olovo, Brčko, Gradačac, Teočak“, kazuje nam Ramiz.

On ističe da dok je bio u akciji misli su mu uvijek bile kod kuće, jer se pitao šta je sa supruge i sina, ali i kćerke Emine koja se rodila 1992. godine.

Denis Baručić kao pripadnik PVJ Kalesija

Ramizov sin Denis Baručić kao pripadnik PVJ Kalesija

„Teško je tada bilo doći do informacija. Oko vas padaju granate, branite sebe, branite svoju državu, jednostavno branite ono što ste ostavili kod kuće, a ja sam ostavio suprugu i dvoje djece. Rekao sam sebi oni neće „pasti“ četnicima u ruke, pa makar ja i poginuo“, govori Baručić dok desnom rukom gdje nedostaju dva prsta trlja suzne oči.

Ne voli kaže Ramiz da priča o ratu, ali ovakva podsjećanja izmame i emocije, jer najbolji dio mladosti proveo je u rovu, iza bukve u blatu okružen četnicima, ali samo sa jednim ciljem da odbrani svoje.

„1994.godine formirana je elitna četa u okviru brigade. Mevludin Hadžić je bio na čelu te jedinice u kojoj sam i ja bio. Krenuli smo u Teočak na Greben gdje smo bili sedam dana i dobijamo komandu da idemo prema releju na Majevici da pokušamo „slomiti“ otpor. Kada smo došli u podnožje releja, bilo nas je 15 i podijeli smo se u tri skupine po pet ljudi. Eh…. tu je bio moj kraj“, zastao je Ramiz sa pričom i od konobara zatražio još jednu kahvu, ali malo kako reče jaču.

Napravio je dužu pauzu, pogled mu se protezao u daljinu, nije treptao, a zatim je nastavio sa prisjećanjem.

„Ja sam bio četvrti u koloni i trojica mojih saboraca su prošla, ja sam nagazio. Tada sam samo čuo eksploziju i osjetio sam da sam u zraku. Ona mina na koju sam nagazio otkinula mi je lijevu nogu, a ovu desnu je držala samo koža. U toj oskočnoj mini pored eksploziva bilo je dodatno punjenje ekseri, metal. Bio sam svjestan i samo sam tražio od saboraca da me ne ostave tu jer su četnici bili iznad nas na brdu. U tom momentu bio je dr.Džafić koji mi je sanirao ranu, bez zavoja bez ičega uzeo je košulju i zauatvljao je krv. Pokušali su da me nose, ali nisu mogli, zatim da me vuku i to nije išlo. Onda sam im rekao osjecite mi nogu ovu koja „visi“, kada su to uradili uspjeli su da me nose. Donijeli su me do dijela gdje bila naša straža uzeli su nosila i jedno sat vremena je trajalo snošenje u Paraće. Donijeli su me u Paraće, kišica pada a bilo je oko četiri sata. Tu je bila komanda iz Tuzle, a naša je bila u Hrasnu. Mene su spustili i dolazi čovjek iz tuzlanske komande i naši traže kombi da me prevezu na Gradinu, a on je kazao tada mi imamo gorivo samo za naše vojnike. Tada sam odbio i njihovo previjanje čekao sam naše auto, odnosno Mehu Ćatića sa „Golfom“ koji me prevezao u bolnicu. Kažu mi da sam svjest izgubio tek onda kada su me dovukli u bolnicu. Moja operacija je trajala deset sati“, uzdahnuo je Baručić.

Onda za nejga slijedi teži period života. Kada se probudio bio je na bolničkom krevetu bez ijedne noge.

„Nisam mogao izdržati plakao sam. Možda je to od sreće jer sam živ, ali zamislite imao sam 30 godina i nisam imao noge“, ističe Baručić.

Tada je prema njegovim riječima život njegov stao, kao i njegove porodice. Sjeća se prvog susreta sa porodicom kada su svi plakali, a Denis je majku Zarfiju pitao što ja nemam noge, to me je toliko zabolilo ne mogu vam opisati. Kako da mu objasnim što nemam nogu. Ali sad sve zna i drago mu je da ima oca koji je branio ovu domovinu koji nije pobjegao u Njemačku, govori Ramiz.

On nam govori da je ostao „u pameti“ zahvaljujući porodici koja je bila uz njega i koja je bila mu podrška. Nakon rata kako reče dobio je proteze i onda se osjećao kao da ponovno ima noge.

ramiz_barucic„Jednom sam sjedio u Tuzli naiđe Ramzo (Remzo) Smajlović i kaže on meni hajmo u Kalesiju da posjetimo Općinu da tražimo nekog placa da nešto napravimo i da radimo. Tako je i bilo Dževad Tosunbegović i Fikret Suljkanović su nam dali placeve, a tada je na čelu SDA bio mislim Nijaz Karić. Ramzo je dobio šest kvadrata, a ja dvanaest kvadrata i to nam je pomoglo da ostanemo u životu“, priča nam Baručić prisjećajući se tih teških vremena.

Ramiz se prisjetio i trenutka kada se dodjeljivao „Zlatni ljiljan“, kada je umjesto njemu to odlikovanje dodijeljeno jednom borcu iz Jelovog Brda.

Na naše pitanje otkud Ramiz u politici on kroz smijeh govori da neke stvari se ne mogu rješiti bez politike.

Ramiz Baručić kao vijećnik u OV Kalesija

                                                                       Ramiz Baručić kao vijećnik u OV Kalesija

„Htio sam da se okušam. Da vidim da li vrijedim. Nisam ja bio za politiku, ali Abdulah Suljkanović moj prijatelj je jednom došao i pitao da li ću biti na listi, ja sma pristao. Ja sam „okorjeli“ SDA-ovac možda i veći nego ovi koji su sad gore, ali mi oni nikad nisu ponudili da budem na listi, a Abdulah jest“, govori kroz osmijeh stopostotni RVI prve kategorije Ramiz Baručić.

Upitan da prokomentariše i dešavanja oko „kafane“ Ramiz nam govori da je i to politika.

muhamed-mujo

     dr.Muhamed Osmanović i Mujo Mujkić

„Ja sam odbio ponudu Muje Mujkića i Muhameda Osmanovića da budem dio njihove većine i tada počinju moji problemi. Možda da sam sposobniji ne bi oni smjeli ovo raditi što rade. Objekat moj je legalan, ja izvršavam sve obaveze i imam tri radnika koji su prijavljeni, osigurani i imaju solidne plaće. Da sam ja otišao sa njima u većinu sad bi se pričalo o predsjedavajućem, načelniku, a ne o mom objektu. Ima tu objekata koji prodaju alkohol ne samo ja. Tu je Febi, Lipa, Lovac svi oni rade i nikom ne smetaju, a smeta Ramiz Baručić“, pita se ovaj istaknuti borac Armije RBiH.

Na kraju razgovora Ramiz nam je rekao da bi opet postupio isto kao i na početku rata. Uzeo bi kaže pušku i branio domovinu.

„Ne bi mogao u akciju ići, ali mogu osam sati biti u rovu i pucati, braniti se. Ne bi žalio dati i ovaj ostatak tijela za ovu BiH i za svoj narod“, kazao je Ramiz Baručić.

 

 

 

 

 

 

Komentari

Kategorija: Intervju, Kalesijske teme