“Vrisak do neba” drugi je roman Kalesijske književnice Hazete  Hamzić Salihović. Iako je autorica pomenutog romana najavljivala da će promocija  biti održana prvo u Kalesiji, zbog zdravstvenih problema istu je morala odgoditi, pa je roman prvo predstavljanje “Vrisak do neba” doživio  u džematu Chur. Nakon toga, roman je predstavljen i u džematu Heiden.

“Zahvaljujem se svima onima koji su prisustvovali ovoj promociji i sa interesovanjem pratili naša izlaganja. Posebna zahvalnost efendiji Bašriju Redžepi na senzibilnosti za pisanu riječ i finim riječima o knjizi. Velika zahvalnost mojoj promotorici Šefiki Koljić koja je vjerni pratilac mene i moje knjige, te Mevludini Hadžalić na izvedbi prelijepe ilahije u uvodnom dijelu programa.”-kazala je Hazeta Hamzić Salihović

“Vrisak do neba” oduševio je prisutne na promociji ali i one koji su roman imali priliku pročitati. Oni koji su pročitali kažu da nisu mogli ostaviti knjigu, nego su u “jednom dahu” istu čitali.

Već prvim romanom “Šapat sudbine” Hamzić Salihović je najavila da će ostaviti traga u bh.književnici, a drugom knjigom to je samo potvrdila. Naredna promocija romana “Vrisak do neba” je Zugu 1.12.2018.godine, te u Zürichu 8.12.2018.godine a onda u Bošnjačkoj muslimanskoj zajednici Voralberg 15.12.2018. godine.

Odlomak iz  knjige “Vrisak do neba”

Potočari (Srebrenica) 11. Juli 1995.

Put do potpuno pravog života je smrt, mi bismo rado pobjegli da ne mislimo o tome. Ako bismo htjeli dotaknuti buđenje iz sna, kojeg zovemo život, i na momente zakoračiti u realno područje, morali bismo makar u mislima umrijeti. To je kao šutnja u beskonačnom prostoru koja nas uzima i ostavlja da drhtimo strahovit i neizreciv osjećaj napuštenosti, koji zove i privlači.
Smrt je stezala Srebrenicu, primicala se samom gradu. Olujno nebo nadvilo se nad ovim napaćenim stanovništvom prijeteći da će uništiti sve što je Bog stvorio. Zvijer je otvorila svoje krvožedne ralje htijući u svoju nezasitu utrobu upiti sve što se kreće po Srebrenici.
Kao da je i Bog zaboravio sve ove ljude koji su se panično sakupljali u Potočarima, bježeći ispred razjarenog krvnika. Spašavajući goli život, uspijevali su ponijeti samo zavežljaje sa osnovnim potrepštinama koje su u tom momentu zgrabili i u trku se kretali kuda se kreću i svi drugi, prema mjestu gdje su mislili da su sigurniji.
Zemlja je gorjela, kako od vrućine tako i od granata i puščanih salvi po okolnim proplancima, koje su srpski vojnici ispaljivali po golorukim, izbezumljenim i prestrašenim ljudima koji su, u tom ratnom ludilu, bježali u svim pravcima, tražeći mjesto gdje bi se mogli sakriti, spasiti goli život. Bježali su od smrti, od krvnika koji su oštrili noževe i pjevali četničke pjesme. U bradatim poganima je tinjala želja da što više odrubljenih glava Bošnjaka bude razasuto po srebreničkim proplancima. U njima je čučala zvijer koja je otimala djevojčice iz naručja majki koje su bile paralizovane od straha, kako bi se nad njima iživljavali. Smrt je gmizala zrakom i ispunjavala srebreničku kotlinu. U trošnoj i nelijepoj kućici je plakala mlada žena sa zavežljajčićem u naručju. Plakala i pitala se šta da učini, kamo da ide?
Sumeja se panično pitala: „Allahu, da li smo uopšte igdje više sigurni?“ U naramku je držala malu Aminu koja je imala samo tri dana. Duboko u nutrini je osjećala strah, neizmjeran strah koji se uvukao u svaku ćeliju njenog bića. Tri i pol godine su bili već u okruženju. Srbi su držali Srebrenicu, iako zaštićenu sigurnu zonu, pod opsadom. Iz Srebrenice se nije moglo nigdje, niti je bio moguć dolazak u Srebrenicu. Samo teško ranjeni su mogli, uz velike procedure, napuštati Srebreničku enklavu u vozilima Unprofora. Niko nije znao, niti je mogao saznati, da li su u tim vozilima i dolazili do slobodne teritorije, do Tuzle. A kako je i mogao kada nisu imali nikakvih informacija iz vanjskog svijeta.
Srebrenica je bila zaboravljena od svih! Sama Srebrenica, na kraju svijeta, sama na ovom svijetu, a na očima čitavom svijetu. Srebrenica, suza u dječijem oku!
Sa radija je dopirao gotovo plačni glas spikera:
„Ovo je neobjašnjivo! Zaštićena zona Srebrenica pregažena vojničkom čizmom! Snage UNPROFOR-a su obavezne da nas zaštite. Savjetujem stanovništvu Srebrenice da spas potražite u Potočarima, u kampu UNPROFOR-a.
Srebrenica gori, ljudi su u strahu.
Ima li li igdje iko ko će zaustaviti stradanje ovog napaćenog naroda, ima li iko ko će zaustaviti ovu razjarenu zvjer, koja ubija, ruši, pali sve na što naiđe?! Dragi moj narode-kroz suze je govorio spiker Nino-možda je ovo moje posljednje javljanje, možda se više nećemo čuti niti vidjeti. Neka ti je na sramotu Evropo! Neka ti je na sramotu, tebi koja u raskoši svoga doma, praviš se slijepa i gluha na plač, glad srebrenickog djeteta. Dok ti tancaš po diskotekama i opijaš se alkoholom, negdje u srebreničkoj šumi plače mala djevojčica, gladna, žedna, željna sna i još na kraju silovana !!!“
Sumeja je slušala radio kao skamenjena. Trnci su joj prožimali tijelo dok je slušala molećivi vapaj spikera Nine. Srce joj se stislo, zraka joj je ponestajalo, obraze joj kvasile vrele suze i kapale po djetetu u naručju koje je spavalo u toplini majčinog zagrljaja.
„Hvala ti Allahu, uz mene je bar ću je zaštititi“, pomisli gledajući u mirno usnulo dijete.
U tom momentu u kuću u kojoj su bili smješteni kao izbjeglice, utrčao je Nihad i u paničnom strahu vikao kao izbezumljen:
-Brzo, Sumeja, uzmi Aminu i samo osnovne stvari. Imaš deset minuta da se spakuje! Sumeja Srebrenica je pala!
Suze su mu se slijevale niz ogrubjelo, tužno lice.
– Četnici ulaze u grad, ubijaju sve što živo zateknu, pale redom. Iza njih ostaju samo pustoš i zgarišta. Molim te požuri. Uzmi samo ono što ti treba za Aminu i kreni sa narodom prema Potočarima, prema Holanđanima. Oni će vas zaštititi. Oni to moraju, obavezali su se!
Nasta neprijatna, kao olovo teška tišina. Sumeja ga pogleda užasnuto ….
– Molim te, gledaj da se prebaciš sa Aminom negdje gdje će te biti sigurne, a ja ću krenuti sa muškarcima prema Tuzli. Ako dragi Allah bude htio da se spojimo i spojit ćemo se. Tražit ću vas dok vas ne nađem, bez obzira na sve. Ostavljaj molim te neke tragove, registruj se kod Unprofora , Crvenog križa….bilo gdje…da znam gdje ćeš biti, gdje te mogu tražiti. Čuvaj se i čuvaj ovu našu curicu. Volim vas. Vi ste moj život. Na rastanku je kroz suze govorio Nihad.
– Niho, ja neću nigdje od tebe. I mi ćemo s tobom prema Tuzli- u panici je vikala Sumeja.
– Ne dolazi u obzir, daleko je Tuzla, Amina je mala, neće moći izdržati. Molim te, uradi ovako kako sam ti rekao.
Zagrlili su se posljednji put. Sumeja je vidjela neizmjernu tugu u njegovim očima i još nešto. Vidjela je strah i nevjericu da će se ikada više vidjeti.
– Ti ne govoriš istinu, ti znaš da se više nećemo nikada pronaći, ali ipak me šalješ. Neću Niho, ne mogu.
– Moraš, Sumeja, misli na ovo dijete. Znaš koliko si se radovala što nam ju je Allah podario. Radi nje!
Posljednji dodir isprepletenih prstiju Sumeje i Nihada prekinula je granata koja je pala u blizini.
– Kreni sa Allahovom pomoći, neka te prate moje dove i ljubav za naše dijete, siguran sam da ćemo se vidjeti.
Sa tugom je gledao za ženom koju je volio i kćerkom koja je eto nakon mnogo godina čekanja i neizvjesnosti htjela da se rodi baš ovdje, u uvom paklu.