“Mama da li su bili ljudi oni koji su ubijali ljude”, “Šta je beba koja nije znala ni pričati, ni hodati skrivila, pa su je ubili”? Samo su neka od pitanja koja je mala Amina Jusufović postavljala svojoj mami tokom godina učešća na “Maršu mira”. Mama Nusreta nekada bi odgovorila, a nekada kazala da će razmisliti, jer je na neka pitanja teško dati odgovor.

Amina je imala samo tri godine kada je sa mamom, ocem, bratom i sestrom krenula na prvi Marš mira. Većinu puta su je nosili, neko u čaršafu, neko na ramenima, jer je preslatka trogodišnjakinja svima izazivala poseban osmijeh i emocije. Bila im je motiv da savladaju sve teškoće puta. Od tada devet godina Amina je bila učesnik “Marša mira”. Sa trinaest godina 10. put prošla bi trasom kuda su 1995. godine išli Srebreničani koji su bježeći od agresora tražili slobodnu teritoriju. Međutim, zbog zdravstvenih problema porodica Jusufović bila je spriječena krenuti na pomenuti put. Izuzetno im je teško.

“Mi smo inače iz Janje kretali 6. jula. Ove godine, noć prije ja nisam nikako mogla zaspati. Znate kada izgubite neku stvar i ne možete je naći. Tako se ja sad osjećam, jer nismo krenuli na Marš mira. Navikli smo. To je naš način da odamo počast nevino stradalim”-kaže mama Nusreta, koja dodaje da je Amina sa samo šest godina prepješačila cijeli put, niko je nije nosio.

Amina je postala junakinja, heroj među učesnicima. Mnogo puta su je prozivali na pauzama kako bi joj uručili knjigu. Poznavali su je i na ulici, pa i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Čestitali joj.

Sa “Marša mira” Amina nosi mnogo uspomena. Ima mnogo šešira i kačketa od učesnika. U srcu nosi priče preživjelih i sjećanja na dženaze. Najteža joj je bila, kaže, dženaza bebe koja je nakon ubistva dobila ime. Nije joj jasno zašto. Čini mi se, nije nikome.

Svim učesnicima najteži je dolazak u Potočare. Majke sitisnutih ruku, briga i sikirancije ispisanih na svakoj bori suzama opranog lica, dočekuju učesnike. Iako su svjesne svega, u koloni očekuju svoje sinove. Uvijek u nekom od učesnika vide nešto od svog čeda kojeg su nosile ispod srca 9. mjeseci, istrgnutog iz ruku, a cijelog života u srcu. Tako im je bar malo lakše. Nusreta ističe da joj je u sjećanju vazda slika majke koja sjedi između dva bijela nišana. Ne zna na koju stranu bi se prije okrenula. Čas ljubi jedan bijeli kamen, čas drugi. Jeste hladan, jeste kamen, ali samo tako majka može poljubiti sina…

Priču porodice Jusufović pogledajte u video ispod.

Amina je napisala i priču posvećenu Genocidu u Srebrenici. Da se ne zaboravi..

“11 juli sviće, sunce iznad Srebrenice. TIŠINA se neka teška samo čuje i jecaji koji u srce kao kamen hlupe. Pogledaš ispred sebe, a ono kao ljiljani se nišani bijele. Svaki taj nišan u sebi neku posebnu tugu krije, pa ponekad mi se učini da me pita: Hej seko moja da li si mi vidjela oca? Drugi pita da li si mi vidjela majku?, pa tako nekako svaki posebno pitanje ima. Uglavnom na sve se svodi gdje su moji roditelji, gdje su moja braća, gdje su moje sestre, gdje su moja djeca? Ali najteže je kada iz pojedinih nišana dopire glas eto nema više nas, a još teže je, nas nema ko ni da posjeti, jer su naši tamo negdje možda u Drini, Savi ili negdje u nekom bunaru, nekom brdu zakopani ili ko zna gdje. Ali vratiće se oni jednoga dana vratit će se smjestit će svoje kosti svoju dušu u naš vječni dom našu Srebrenicu u naše Potočare gdje svakog dana suze naše mezarje zaliva, a pogotovo toga prokletog i nezaboravnog 11 jula . Da, teško je i to toliko teško da i dragi Allah uvijek nam kišu na taj dan spušta . ….Amina Jusufović”