Nije ovo dubina a ni visina, jer ni mi prolaznici nismo stvoreni da uranjamo u visine. Tvorcu pripada sve i od njega jeste. Ovo je tek razbor koji slavi putnike što ostaju i kada odu, moj hair zidan srcem, slovo o velikom Bošnjaku – Safetu Isoviću!
Riječima, preminuo je Safet Isović, započeo je vijesti spiker na Hayat televiziji.
Srca, tri generacije sijeldžija, okupljena u malom sobičku, ujediniše se u trenutku žalosti … tajac. Kako? Nije moguće?! Zaprepaštenje urezano u bošnjačko biće, koje se graniči s vjerovanjem da voljeni ne mogu nikada umrijeti, prekrilo je lica prisutnih. Sobet se rasu, dostovi odoše nabriženi a nalivena kahva ostade da se hladi na stolu muhadžirske kuće, na kraju dunjaluka! Stara nena popravi mahramu i raširi serdžadu u drugom kraju sobe. Vakat je jaciji. Pogled joj ostade na nožnim prstima, oči nabrekle kao mutan oblak kome fali samo kap da se prokine kišom, pa da udari dolje, po uzdahu. Jah…Allah mu rahmetile!

Televizor ostade da priča u havu a Bošnjak dalek i sam, zagleda se u oko na kahvi. Tako, gleda on oko a oko njega. Između, stoljeća: Teuitini podanici, Dezijati i Japodi, moćni Silvan, Pretorijanska garda, Porfirogenet, Horion, Patareni i molitva što kišu donosi…Između kralj Tvrtko i Lilium Bosniacum, Bošnjaci, stećci, Husein kapetan Gradaščević, Armija BiH, Safet Isović…. S koje god strane dubinu načeo, Safet u njoj!

Šta napisati o čovjeku koji je pjesmom najljepše pisao nas? Riječi se skupile k'o Bikino bismille, htjele bi kazati ono što ne mogu, a drugi su davno rekli da je ono što se neda lahko izreći, uvijek najljepše u insanu. I ostale bi one skrivene u dunjalučkom koferu putnika, da ahbab ne reče:“Napiši ba nešto jarane, za Saju našeg! Nije Safet svako! Ja se uplaših riječi, a nisam plašljiv, Bog zna! Pa ko sam ja da pišem o Safetu, pomislih? I, šta to o njemu još nije rečeno? Ali srce, k'o srce inatsko bošnjačko, pogura me u izazov, to hoćno moranje koje često dokaže i što ne znaš da znaš! Tako potekoše riječi, žuborljive kao brzaci Bosne, kao pjesma sevdalinka, a ruke, bijele sluškinje, razletiše se i pokupiše sevdah, uzdahe, sokake i ašike, gradove i ljude, rijeke i planine u Safetovim pjesmama opjevane, i zaokružiše ih u jedan zbor, koji kaže:“ Fala ti brate Safete i rodu tvom što te podiže da takav Bošnjak budeš, da nas krasiš i Bosnu pjesmom pronosiš“! U ovom skromnom domu na kraju dunjaluka, večeras srca koja nikada nisi vidio a uvijek kroz pjesmu spominjao, Gospoda mole da ti lijepi dženet daruje. Večeras se zapis piše:

* „Bošnjače, danas nije dan, već Dan kada je otišao Safet!

* Bošnjače, preselio je Bošnjak – Husein kapetan bosanske pjesme sevdalinke!

* Bošnjače, poštuj vrijeme u kome si živio sa ovim velikim Bošnjakom jer ćeš i sam biti veći i bolji!

* Bošnjače, gazi prtinom što ju je Safet pjesmom pravio i odvešće te uvijek do Bosne, do kuće čardaklije na dva boja, saza što kuca o bunama u srcima… do zaraslih sokaka, ruke ispružene komšiji, do onog findžana viška nalivenog za putnika namjernika, do tebe! A kud’ ćeš više? A kud’ ćeš dublje, čovječe“?

Selam alej'k Safete.