U vrijeme radne zajednice odrastala je Emina Nišić iz živiničkog naselja Đurđevik. Bilo je to vrijeme kada su se ljudi mnogo više poštovali, družili, pomagali i u ibadetu dočekivali ramazanske dane. Emina je rođena 1942. godine. Ima troje djece, dvije kćerke i sina, od kojih je dobila troje unučadi. Iako ima 76 godina nena Emina  sa najdražim emocijama se sjeća Ramazana i iftara koje je ispostila kao dijete. Svi ramazani su joj dragi, a najdraži joj je bio prvi ramazan koji je počela postiti sa 11 godina.

“To je nešto bilo lijepo, mnogo smo se radovali, kada sam bila dijete, a kada sam bila i cura. Mi djevojke smo se zaduživale i kopale, ali smo opet postile i klanjale. Ako ne možemo dovršiti, mi ostanemo i dalje, iftarimo na njivi. Ramazan se tako volio, klanjalo se po njivi. Pripremiš sebi za iftara ako je voća kakva, ali kad dođe iftar ne možeš ni da jedeš“-kazala je nena Emina.

Prošle godine nena Emina je izgubila supruga Jusufa. Njegova smrt joj je mnogo teško pala. Kaže nena Emina da su imali jako lijep život.

“Svog Jusufa sam izgubila, godina bila 31. marta. To nikada ne mogu zaboraviti, imala sam tako lijep život s njim da to ne mogu nikome opisati. Nikad se nismo preporiječili, posvađali.”-ističe Emina

Najljepši period za nenu Eminu je Ramazan i Bajrami, kada se rodbina okupljala i družila.

“Najljepši mi je Ramazan i Bajrami, mevludovi, zvao se komšiluk, famelija. Prije se famelija zvala kada su bili pilavi, zvalo se i kada se žene. Sada se ništa ne obilazi, ne zna se ni ko ti je famelija. Sad se neko oženi, uda ode na bračno na jedno mjesto zatvori se i to je sve”

U mladosti nene Emine iftari su bili drugačiji. Tada nije bilo hrane u izobilju kao danas. Živjelo se skromno, iftarilo se šta se imalo.

“Obavezno se jeo grah za ručak, zato šo je sit, pa onda pita neka, nekada bude slatka, a nekada i ne bude, džaba što je pekmeza bilo, čuvalo se. Zapamtila sam dva, tri puta da je Ramazan bio u svaka doba, pa se nekada i voće iftarilo.”

Bilo je ramazana koje je Emina dočekivala u ljetnom periodu.  Neke ramazane pamti dok je na njivi radila, žela pšenicu, ali nije bilo prepreke da se ne posti. Postilo se i radilo, živjelo se od poljoprivrede i puno više se imalo nego danas.

Nakon iftara i teravije obavezna su bila sijela, uz kahvu, tkanje i vez.

“Iftari se, popije kahva, neko popije i prije jela, klanja akšam i teravija. Ljudi odu na teraviju, a žene jedna drugoj i sačekaju njih sa teravije. To se prevodilo jedno drugim po noći, iako je Ramazan. Sve se radilo iako je Ramazan. Žene ne spavaju sve do ručka sprema se da ima friško. Mi cure zapovijedimo materi da ćemo napraviti ručak, kasnije legneš i opet valja rano ustat da se radi, džaba što je Ramazan”. 

Za kraj naše priče nena Emina nam je kazala da se post prekidao uz ono što se imalo, najčešće je to bila čaša vode i hurme. Radost ramazana Emina je kao dijete dijelila sa svojom braćom i sestrama. Odrastali su u pobožnoj porodici, gdje su ih roditelji od malena učili vjeri i vjerskom načinu života.

Sa džamije iz susjednog sela sa nestrpljenjem je napolju čekala ezan i paljenje kandilja, pa sa svojim vršnjacima trćkarala kroz mahalu i obavještavala da je vrijeme iftara. Nena Emina i dan danas Ramazan dočekuje sa radočću, a ramazanske dane provodi u učenju Kur'ana i ibadetu.

Priču o neni Emini Nišić i njenom dočeku Ramazana moći ćete pogledati u Ramazanskom programu NEON Televizije.