Sedamnaest punih dana, od 8. do 25. novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisača na Majevici i prava drama za 75 četnika u potpunom okruženju snaga Armije R BiH. Nakon bezuspješnih pokušaja srpske vojske u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obruču jedinica armije, pred zalazak sunca 25. novembra, srpske ruke 61. četnika bile su visoko iznad srpskih glava.

Težak poraz majevičkih četnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najviši vrh Majevice – Stolice (916m), čvorište radio – televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadžičeve paradržave u BiH. Uspjeh je to 241. sprečansko muslimanske lahke brigade GAZIJE iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205. kalesijeske, 206. zvorničke, 251. lahke brigade.

Četnici su u totalnom okruženju i nisu imali ni hrane ni municije. Jedne su noći njihova sabraća pokušala dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisaču. Te su noći vatre bile upaljene na Lisači i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Borci armije su prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogučeg leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruženi dobili tek 22 štruce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio više zadržavati da bi izbacio veče količine. Po vodu su silazili u obližnji potok.

Prvi su pregovori održani 11. novembra u 15.30 sati. Glavni pregovarač sa srpske strane bio je Vesko Mitrović, čovjek u crnoj beretki i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obilježja njegove vojske. Stranu ARBiH su predstavljali Fahrudin Mešanović Kero, zamjenik komandanta 241. brigade, i sigurnjak Pajdo Subašić, te još neki momci u pratnji. Srpska strana je tražila da im se omogući izvlačenje opkoljene jedinice sa Lisače putem preko Male Jelice, a strana armije je tražila da u zamjenu za te vojnike, Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu.

On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona ključ za relej, prisjeća se Kero. 
Mitrović je rekao da za to mora konsultirati više instance. Napad vosjke RS, koji je uslijedio odmah na okončanju ovih pregovora argumentirao je procjene naših komandi da od toga pregovaračkog posla sa Srbima nema ništa. Drugi su bili zakazani za sutra ujutro, ali nisu održani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije.

U vremenskom rasponu od 8. do 25. novembra, Srbi su izveli šezdesetak napada ( u prosjeku tri-četiri dnevno ), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Četnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gađati civile ako se ne puste njihovi vojnici.

Samom činu razrješenja slučaja Lisača, najviše je doprinio trojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241. brigade, na Majevici su se toga 25. novembra našla tri momka iz Brigade: Mehmed Đedović, načelnik štaba, Rusmir Hasanović, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanović. Četnički napad je stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska naših linija i konstatiranja dobrog stanja, odlučili kontaktirati okružene srbe i pokušati ih nagovoriti na predaju. U 10.30 sati Mirsad i Rusmir krenuli su sa Oštrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom – trojicom zaraslih bradonja.

Rusmir i Mirsad su dva sata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Križa. Tražili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na što ih je on upozorio da, u tom slučaju, neće ni oni ni on izaći živi sa Lisače. Ono što je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo, najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu išli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom običnom ljudskom linijom. Srbi su se predali!

Penjanje na Lisaču nije baš lahko. Iz sela Hrasno se vidjela zastava ARBiH koja se vihorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići.

Lisača je bila suđena gazijama iz 241. sprečansko muslimanske brigade. Poslije 15 dana izviđanja i sjajne akcije odsijecanja četnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za žive četnike. Za šest prvih dana gazije su odbile četrdesetak žestokih četničkih napada u pokušaju proboja obruča i spajanja s četnicima na Lisači.

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljeno je oko 80 pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a 24. je izvučeno poginulih. Među zarobljenima uglavnom su ugljevički srbi, a dok se među njima provukao i jedan stanovnik Beograda.

(historija.ba)